Pomicanje granica

Agilna, u struci pouzdana književna kritičarka i prevoditeljica Jagna Pogačnik, sve vrijeme javnog djelovanja aktivno uključena u različite oblike i prakse književnog života, stigla je do objave svoje pete, neprijeporno najambicioznije prozne antologije. Nakon tri nešto jednostavnija antologijska posla stigla su dva znatno složenija, opsežnija i zahtjevnija: Tko govori, tko piše: Antologija suvremene hrvatske proze (2008), koja se odnosi na knjige objavljene u razdoblju od 1994. do 2007, i ova najnovija, Područje signala: Mapiranje suvremene proze u Hrvatskoj 2000.–2020.

Ove dvije knjige štošta povezuje: kriteriji kvalitete tekstova i njihove reprezentativnosti u konkretnom periodu; istovremeno i svijest o „popriličnoj dozi subjektivnosti“ i osobnom literarnom ukusu. Ali te dvije knjige štošta čini i različitima: termin proza u antologiji Tko govori, tko piše shvaćen je kao „umjetnička proza“, pa u knjizi nalazimo samo kratke priče i ulomke iz romana; s druge strane velika propusnost granica između fikcije i dokumentaristike – važno obilježje proze 21. st. – poslužila je priređivačici kao argument da u Područje signala uvrsti tri ulomka iz proznih vrsta koje ne pripadaju beletristici u užem smislu. A ponekad se štogod zanimljivo može iščitati i iz gole statistike, npr. iz usporedbe brojčanog odnosa uvrštenih autora i autorica, ponešto intrigantno iz konteksta u kojem je antologija nastala.

Izd. Hrvatsko društvo pisaca, suizdavač V.B.Z., Zagreb, 2024.

Već letimičan pogled na simbolički naboj naslova uvodnih tekstova Jagne Pogačnik za dvije spomenute antologije – Širenje područja borbe i Širenje područja signala – a pogotovo moto ovog drugog (posuđen od Dubravke Ugrešić) „To da književnost ne poznaje granice je floskula. Pa ipak, treba u nju vjerovati“, sugerira čitatelju da riječ granica i sintagma širenje područja imaju veliko, možda i ključno, značenje za razumijevanje autoričine namjere i koncepcije koju razvija u svojoj antologiji. Govoreći o poticaju toj koncepciji, ona se poziva na jedan tekst francuske sociologinje Gisèle Sapiro, koja kaže da su se transnacionalni pristupi razvili još 90-ih godina 20. st. i da je koncept transkulturnoga književnog polja u fokus donio i pitanje tržišta.

Područje signala pozamašna je knjiga (575 stranica) u koju je Pogačnik uvrstila devet spisateljica i dvadeset tri pisca predstavivši ih ulomcima iz odabranih romana, a troje njih kratkim pričama. Autorica je svoj izbor popratila opsežnim uvodom na više od pedeset stranica, najavivši da je pred čitateljima „pomalo nekonvencionalna antologija“ i da jedino takvu drži mogućom u vremenu i prostoru u kojima nastaje. Smatra da se upravo u dva desetljeća obuhvaćena ovim izborom dogodio pojačan optjecaj književnih tekstova preko kulturnih, jezičnih i političkih granica (osobito s BiH), da se pojavio priličan broj pisaca koji nisu pristajali na jednostruki identitet i smatrali su da je jedan nacionalni kanon preuzak za njihovo stvaralaštvo, a povećavao se i broj transnacionalnih pisaca koji su uspješno sudjelovali u više književnih prostora.

Priređivačica piše da je za koncepciju koju je htjela realizirati objavljujući u antologiji kvalitetnu književnost, koja je uvijek u svojoj biti transnacionalna (univerzalna), sintagma „antologija hrvatske proze“ bila preuska da obuhvati sve ono što se u tih 20 godina događalo na književnom polju u Hrvatskoj, pa se u podnaslovu pojavio termin kišobran „mapiranje suvremene proze u Hrvatskoj 2000.–2020“. Autorica kaže da je mapiranje mekši pojam od naziva antologija (iako se zapravo u tekstu i dalje koristi njime), jer podrazumijeva radnju koja nije završena, dakle, sugerira otvorenost i nema pretenzije prema uspostavljanju kanona. Za izabrane pisce kaže da „nisu svedivi na isti zajednički nazivnik niti to itko, a kamoli priređivačica, od njih traži; neki od njih javno se deklariraju transnacionalnima, ističući dvostrukost, višestrukost ili hibridnost vlastitih identiteta, dok se neki, zasigurno, vide kao pisci jednog nacionalnog kanona i tradicije. Ovo mapiranje ionako proizlazi iz uvjerenja kako transnacionalno ne isključuje nacionalno i obrnuto, ako takvo što nije odluka samog pisca“. Ali moram reći da sam iznenađen – iako je ovo samo prikaz nekih osnovnih značajki Područja signala i vjerojatno će biti protumačeno kao nepodudaranje ukusa – da se u ovom izboru nisu našli pisci kao što su Barbieri, Bauer, Pavličić, Tribuson, Valent…

Pogačnik se dalje u svom uvodnom tekstu bavi infrastrukturom književnoga života – festivalima, književnim natječajima, izdavaštvom, odnosom medija prema književnosti, kulturnom industrijom. Osvrće se na aktualne književne vrste i žanrove, mijene poetika, na tematiku, periodizaciju, tradiciju itd. U završnom dijelu uvodnog teksta detaljno govori o konkretnim djelima uvrštenih autora i njihovim poetikama.

Područje signala Jagne Pogačnik – rezultat golemog rada istaknute stručnjakinje za suvremenu hrvatsku prozu – podosta je (ne „pomalo“) nekonvencionalna antologija i vjerojatno će izazvati i neka drukčija mišljenja i rješenja. Ali kako reče autorica, njezin izbor treba shvatiti „isključivo kao moguće čitanje određenog korpusa književnih tekstova, kombinaciju objektivnog i subjektivnog pristupa koji dozvoljava i čak s radošću prihvaća prigovore i sugestije“.