Poljičica nacionalno kulturno dobro

„Kakve li povijesti, kakve li domovine! Upoznajemo je u istini i ostanimo u njoj jer di ko nika, tu i obika!“ Da je tomu tako, još smo se jednom imali prilike uvjeriti, i to u samom hramu hrvatske kulture – u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, gdje je održana prigodna svečanost u povodu proglašenja hrvatskog povijesnog pisma poljičice nacionalnim kulturnim dobrom. Naime potkraj studenog 2023. upisana je u Registar kulturnih dobara RH – Listu zaštićenih kulturnih dobara. Riječ je o iznimnom uspjehu, budući da su Poljica već punih osam desetljeća administrativno rastrojena između čak sedam jedinica lokalne samouprave. Neupućeni putnik, koji bi se u današnje vrijeme našao na tom povijesno-kulturnom rezervatu površine 250 km², teško bi mogao zamisliti da je stupio na tlo drevne Poljičke knežije koja je prema predaji nastala 1015. dolaskom potomaka ubijenog hrvatskog kralja Miroslava. Dokinuta je 1807. francuskom vojnom intervencijom. Kao zajednica slobodnih seljaka plemenita roda, po svojem se uređenju smatra unikatnom na prostoru srednjovjekovne Europe. Malo je poznato kako je Thomas More (1478–1535), pišući svoju čuvenu Utopiju (1516) vrlo vjerojatno bio nadahnut njezinim demokratskim dosezima s kojima se upoznao posredstvom mletačke diplomacije u ­­Londonu.

Uime povijesne postrojbe Društvo Poljičana „Sveti Jure“ Priko,
obratio se Dario Radović

Operna prvakinja T. Kusanović i desno
predsjednik Saveza za Poljica A. Mekinić

Mila Gojsalić – simbol svih žrtvi poljičke opstojnosti

Poljica su stotinama godina odolijevala kako Istoku tako i Zapadu, te su sačuvala nacionalni, kulturni i vjerski identitet, često ga braneći krvlju. U pučkoj je svijesti još živa legenda o Mili Gojsalić, simbolu svih žrtvi poljičke opstojnosti. Zemljopisno, Poljica se nalaze u središnjemu dijelu Splitsko-dalmatinske županije, a omeđena su rijekama Cetinom i Žrnovnicom, Jadranskim morem te obroncima Mosora. Zbog reljefnih i klimatskih razlika podijeljena su na Gornja, Srednja i Donja Poljica. Duhovno ozračje ovog prostora ocrtava srednjovjekovni doživljaj ljudskih prava iz statutarne premise „Neka svaki more živ biti“. Tu su ideju Poljičani ozakonili još 1676. odlukom svojeg plemstva, didića i vlastele, pune 272 godine prije negoli je organizacija UN u New Yorku usvojila Povelju o pravima čovjeka. Tradicionalnu eno-gastro ponudu upotpunjuje poljički soparnik, autohotni specijalitet podneblja koji je 2009. zaštićen kao nematerijalno kulturno dobro RH, a 2016. i oznakom zemljopisnog podrijetla na razini EU.

Svečanost u nacionalnom hramu kulture

U povodu ovoga velikog priznanja, s vjerom u povratak staroga sjaja nekadašnjoj knežiji, udruga Savez za Poljica, u suradnji s desetak škola te isto toliko srodnih udruga s područja povijesnih Poljica i grada Omiša, organizirala je proslavu koju je otvorila ravnateljica NSK Ivanka Stričević. U pozdravnom slovu izrazila je zadovoljstvo na ukazanoj ulozi domaćina te je naglasila povijesno-kulturno značenje poljičice, predstavivši prigodnu jednodnevnu izložbu tematski povezanu s građom iz fonda knjižnice. U tom smislu posebno je istaknula prijepis Poljičkog statuta, kao jednog od najstarijih sačuvanih hrvatskih povijesno-pravnih spomenika. Originalno je nastao 1440, a izloženi prijepis datira iz 17. stoljeća.

Poljičani i gosti ispunili su atrij Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu / Snimio Mihovil Antić

Okupljene je pozdravila izaslanica zagrebačkog gradonačelnika Lana Križaj, a uime povijesne postrojbe Društvo Poljičana „Sveti Jure“ Priko, kao suorganizatora, obratio se Dario Radović. Uslijedila je informativna videoprezentacija naslova Poljica – od slavne knežije do hrvatske povijesne regije, koju je priredio predsjednik Saveza za Poljica Ante Mekinić, a koja se može pronaći na službenim stranicama udruge (https://poljica.hr/), nakon čega je akademik Mateo Žagar održao predavanje na temu O važnosti poljičice ili poljičke azbukvice. Podsjetio je kako je, za razliku od glagoljice, udjelu zapadnoćirilske pismenosti trebalo razmjerno mnogo vremena da u okvirima hrvatske kulture počne uživati primjerenu važnost. U tom smislu Zadranin Ivan Berčić (1860) prvi je definirao kako se zapadna ćirilica na našim prostorima pojavljuje u bosanskom, dubrovačkom te poljičkom regionalnom vidu. Akademik Žagar upozorio je kako je povezanost s bosanskom ćirilićnom praksom uvijek bila neprijeporna, dok se povezanost s onom dubrovačkom manje iskazivala, stoga se nerijetko o poljičici govorilo kao o bosančici.

Iako pisma nije uobičajeno nazivati prema regionalnim posebnostima, u uvjetima kada to ima naglašenu identifikacijsku ulogu na ograničenom prostoru, takva praksa nije dvojbena. Isti je slučaj s poljičicom, koja pripada nadređenim okvirima zapadnoćirilske pismenosti, nastalima krajem 9. stoljeća na temeljima grčkog alfabeta. Jedan od njezinih naziva, osim poljičke bosančice i poljiške azbukvice, bio je i arvacko pismo, čime se naglašava razlikovnost u odnosu na latinske i talijanske pismenosti. Dok se glagoljica koristila u bogoslužju, poljičica je funkcionirala kao njezin pandan u okvirima praktičnih, poslovnih i privatnih svrha. Poljički dokumenti nastali sve do 20. stoljeća čuvaju se u mnogim bibliotekama, a jedna od najvećih zbirki u Arhivu je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Zaključio je kako je uvrštenje poljičice u popis zaštićenih nematerijalnih dobara RH „kruna stoljetnog razvoja znanja i svijesti o važnosti ovog dragulja hrvatske pismenosti u poljičkom kraju“.

Brijem na poljičicu

Budući da su događaj uveličali mnogobrojni učitelji i učenici osnovnih škola s područja povijesnih Poljica i Grada Omiša, kao i učenici frizerskog usmjerenja SŠ „Jure Kaštelan“ poznatiji kao Omiške britve, sve ih je pozdravila ravnateljica OŠ „Srinjine“ Zrinka Mužinić Bikić. Budući frizeri u sklopu projekta Brijem na poljičicu pokazali su da tradicija zanima i mlade naraštaje koji je reinterpretiraju na inovativan način. Slova poljičice doslovno su izbrijali na svojim frizurama, a gosti u NSK u to su se mogli i sami uvjeriti.

Program je zatvorio Ante Mekinić, koji je naglasio da je ovim događajem poljičica kao materinsko pismo Poljičana u razdoblju od 11. do 20. stoljeća postala jamstvo opstojnosti poljičkog ponosa. Kao nacionalno kulturno dobro danas ispunjava dvostruku ulogu: u svojem nazivu čuva spomen na Poljica te svjedoči o opstojnosti tamošnjeg identiteta, jer Poljica nema bez poljičice, kao što ni poljičice nema bez Poljica. Također, ona je i spiritus movens obnove statusa Poljica u budućnosti. U tom smislu, Mekinić je dodao kako je cilj da Poljica steknu status povijesne regije, koja bi bila priznata od strane nadležnih državnih tijela, pripadajuće županije te gradova i općina povijesnih Poljica, što bi joj vratilo povijesni ugled, a njezinim današnjim žiteljima otvorilo životnu i radnu perspektivu.

Svečanost je upotpunila veličanstvena završna arija Oda zemlji iz opere Mila Gojsalić Jakova Gotovca u izvedbi prvakinje opere HNK-a Split Terezije Kusanović uz klavirsku pratnju Darjane Blaće Šojat. Okupljeni uzvanici u NSK imali su prilike kušati i soparnik – nekad jelo težaka, a danas delikatesu sa statusom kulturnog dobra.