Pjevač epifanijskog mediteranizma i pasijskog kršćanstva

Hermeneutika poezije, dakle iščitavanje njezinih denotativnih i konotativnih značenja, jedan je od najsloženijih, možda i najnezahvalnijih interpretacijskih poslova uopće. Sâm sam pak došao do uvjerenja da je poezija vrlo često takvo stanje jezika u kojemu se u okolnostima minimuma jezično-društvenog konteksta može dosegnuti maksimum značenjsko-izraznih konotacija, čak i duhovnih proboja. Upravo zato ona je književno najslobodnija, najrastvorenija, ali i najteže tumačiva, katkada i neprotumačiva. Tumačenje poezije dodatno se, ponekad i do hermetističke krajnosti,  usložnjava kad se jezično-društveni kontekst posve reducira kako bi se poetski jezik preobrazio u novi jezik karakterističan samo za pojedinog autora. To je jezik koji se u najvećoj mjeri može tumačiti samo iz sebe, iz međusobnih odnosa svojih dijelova te vrlo oskudnog i neizravnog odnošenja riječi na neke situacije izvanknjiževnog svijeta. Sve to uvelike vrijedi za vjerojatno najutjecajniju liniju početaka europske moderne poezije, na presudnoj crti Baudelaire, Rimbaud, Mallarmé, kako je to ustvrdio Hugo Friedrich. Stoga se u složenosti tumačenja poezije nikako ne radi o negativnoj vrijednosnoj odrednici, nego, dapače, o istraživanju krajnjih mogućnosti i bogatstava poetskog jezika i mišljenja.

Izd. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2024.

Poetički heterogeno

Donekle iz takvoga kasnomodernističkog ambijenta suženog konteksta, a maksimalne poetske slobode i konotativnosti, začela se i poezija Igora Zidića. Ona je u nekoliko svojih odrednica, koje su od prve zbirke pjesama Uhodeći more iz 1960. godine bile manje ili više naglašene, često potencirala situaciju otežane značenjske realizacije, ali istodobno znatne sugestivnosti, evokativnosti, čak svojevrsne pjesničke vidovitosti. Spomenute odrednice koje su se u tom kontekstu spominjale, kao što su nadrealizam, hermetizam ili minijaturizam blizak istočnjačkoj reduktivnosti, mogle su se tek djelomice primijeniti na Zidićevu poeziju, nikako u nekom čistom obliku, a ponekad čak i nimalo. No, već i to što je upravo te odrednice spomenulo nekoliko istaknutih kritičara, koliko god bile neprecizne u vezi sa spomenutim pjesništvom, ipak upozorava da je, kako kaže Božidar Petrač, Zidićev pjesnički svijet „vrlo složen”. Svijet je to koji je možda lakše intuitivno doživjeti, nego ga poetičkim i stilističkim sredstvima bezostatno opisati i protumačiti.

I tu onda dolazimo do načina priređivanja Zidićevih izabranih pjesama, do metodologije koja vrlo fluidnim književnokritičkim sredstvima nastoji selekcionirati opus koji se uvelike opire prevođenju na racionalizirane kriterije tumačenja i izbora pojedinih pjesama, a da oni budu u dovoljnoj mjeri argumentirani i vjerodostojni. Zasad su se dogodile dvije knjige tumačenja Zidićeva poetskog opusa koje se uvelike razlikuju po opsegu i karakteru pristupa tom pjesništvu. Prva je bila Kost i gozba, s podnaslovom Pjesme 1957‒2011, u kojima je Zidićeve pjesme sabrao Ivan Rogić Nehajev, doduše uza znatno sudjelovanje samog autora. Ta knjiga s gotovo 300 pjesama kronološki i bibliografski uzorno prati sva autorova objavljena izdanja (knjige i grafičke mape), a navodi i pjesme iz nedovršenih i neobjavljenih knjiga. Ona doista nudi cjelovitost Zidićeve poezije sa svim njegovim poetičkim razdobljima. Prikazuje ga kao poetički heterogenijeg pjesnika nego što bi se to moglo zaključiti iz nekih, čak i ambicioznijih književnokritičkih opisa. Ta knjiga sadrži dovršene pa nadopisivane i stilski heterogene zbirke pjesama, zatim kraće (često minijaturističke) cikluse, pjesnička torza budućih knjiga te zaglavni akcent u pjesmi Snohvatična, posvećenoj Tinu Ujeviću kao nekovrsnom duhovnom i mudrosnom supervizoru svake Zidićeve pjesme. U knjizi, odnosno cjelokupnoj Zidićevoj poeziji, kako to vidi Rogić Nehajev u opsežnoj i teoretski dubinski fundiranoj pogovornoj studiji, poetički su se upisala četiri tvorbena postupka – množenje bljeska; igra fraktala, ulomaka; narativna obnova značenja; kristalnost. Tim četverstvom zapravo se smjera na sav zamisliv poetički raspon Zidićeve poezije, ukratko, njezin totalitet.

Bitno je pak drugačiji selekcijski i interpretacijski pristup Zidićevoj poeziji koji je napravio i upravo objavio Božidar Petrač, i to, što je izrazito važno, u okviru Biblioteke Media izdavača Kršćanske sadašnjosti u kojoj se objavljuju izabrane pjesme hrvatskih pjesnika duhovne, odnosno religiozne provenijencije. Riječ je o novoj izborničkoj i interpretacijskoj perspektivi iz koje se vidi Zidićev opus, a Petrač je uvelike opravdao Zidićevo uvrštavanje u spomenutu biblioteku s nekoliko odrednica koje u njegovu pjesništvu uočavaju par excellence duhovnost, ponekad i eksplicitnu kršćansku religioznost. A ta je duhovnost u prvome redu mediteranizam s fenomenološkim iskanjem bitnosti, platonističkom svjetlosnom uznesenošću i kršćanskim iskupljivanjem mučne egzistencije.

Petrač također uvelike uvažava velik udio bljeskovite refleksivnosti kojom Zidić u svojim izvanrednim minijaturama uistinu probija opnu vodoravne stvarnosti i učas se uznosi u duhovni svijet. No ne, kako s razlogom naglašava Petrač, pomoću impersonalne kontemplativnosti haikua, nego s cijelom popudbinom zapadne kulture od antike do nadrealizma, zbijenom do gnome, maksime ili zagonetnog, a nadrealistički strukturiranog spoznajnog bljeska. Tu je nadalje i vrlo jasna dimenzija pasionskog misterija koja se veže uz kolektivnu sudbinu hrvatske zemlje i naroda u vrijeme nakon hrvatskog proljeća te tijekom Domovinskog rata, tragičnu ratnu sudbinu pojedinih ljudi te mučnost ljudske egzistencije općenito. A tu je i svojevrsno participiranje u Božjoj ljubavi putem ljudske ljubavi prema ženi, prijateljima, raznim duhovnim i umjetničkim iznašašćima te svemu stvorenom, kao i povremeno izravno obraćanje samome Bogu.

Petrač, dakle, smješta Zidićevu poeziju usred eliotovski shvaćenog modernizma koji uključuje svu dotadašnju tradiciju, ali je resemantizira i maksimalno otvara modernističkim potrebama koje sežu od poljuljanih egzistencijalnih pa i svjetonazorskih temelja do umjetničkih svjetova koji se probijaju u nove, posve osebujne duhovne prostore. Petrač nije samo s takvim pogledom na Zidića učinio vidljivijom njezinu duhovnu okomicu, nego je upozorio i na to da je u uspostavljanju takve okomice sudjelovalo znatno više raznovrsnih tradicija, pa čak i – oksimoronski – modernističkih tradicija, nego što se to možda na prvi pogled opaža. Nije to pak nešto korjenito novo u tumačenju Zidićeva opusa, ali je Petrač vrlo precizan i nadahnut u dijagnosticiranju te skladne simfoničnosti kojoj očituje maksimalnu širinu i dubinu. Time čini očiglednom ili čak eksplicira svu raskoš Zidićevih iskustvenih i eruditskih nadahniteljskih izvora. To su starogrčka mitologija, platonizam, kao i njegova kršćanska interpretacija, ali i oslanjanje na općekršćansko te osebujno hrvatsko pasionsko iskustvo, hrvatska pjesnička tradicija i modernost, minijaturizam raznih formalnih i misaonih poticaja, mediteranizam od njegove prepoznatljive lokalne konkretnosti do kulturne raznolikosti stjecišta triju kontinenata, talijanski pjesnički hermetizam, francuski poetski modernizam i nadrealizam, razlogaški fenomenologizam, suvremena referencijalna poezija koja i najstrašnije ili najsenzualnije konkretnosti može dovesti do ruba metafore.

Okretanje transcendenciji

Pjesnički opus s tako raznolikim poticajima, ali i velikim diskontinuitetima u pjesničkoj aktivnosti, Petrač na neki način okuplja oko dvije okosnice. Prva je Zidićeva poezija iz četiriju knjiga – Uhodeći more (1960), Kruh s grane (1963), Blagdansko lice (1969) i Strijela od stakla (1985). U njima prevladavaju pjesme mediteranskog nadahnuća koje se kreću od značenjske zatamnjenosti do referentne aluzivnosti. Druga su pak okosnica Zidićeve pjesme iz pjesničko-grafičkih mapa i nedovršenih zbirki, u kojima je tematski objekt ipak znatno određeniji, bilo da se radi o pjesmama znatnije referentnosti nakon Drugog svjetskog rata i tijekom Domovinskog rata te pjesmama lirsko-ljubavne atmosfere i prisjećajnih rekapitulacija prohujalih povijesnih i književnih vremena. Mnoge od onih karakteristika koje se odnose na Zidićevu duhovnu interpretaciju tradicije, koja uključuje i kršćanske elemente, te njezino modernističko proširenje, zastupljenije su u pjesmama prvih četiriju knjiga. No, zanimljivo je da je mnoge eksplicitno kršćanske, uvelike pasionske motive, Petrač dobro zamijetio baš u kasnijim Zidićevim pjesmama. To je i prirodno u tadašnjim uvjetima rata te približavanju kasnijoj životnoj dobi u kojoj kopni pouzdanje u zemaljske stvari, a intenzivira se okretanje transcendenciji, odnosno Bogu. I Petrač je, kao i Rogić Nehajev, sve skupa zaokružio spomenutom Zidićevom pjesmom Snohvatična, koju je odvojio u zadnji ciklus od samo jedne pjesme znakovito nazvan Sveti Tin. U spomenutim, dakle, pjesmama kršćanski motivi bivaju možda još i proživljeniji ne samo kao svjetlosno uzdizanje u duhovne sfere, već i kao spoj tegobnog života, Božje blizine s onima koji trpe te jedinog pouzdanja koje čovjek u ovom i drugom životu može imati, i to ono u nebeskog Oca, kojem se Zidić u jednom ciklusu izravno obraća.

Raznovrsnost
i duhovnost

Sve što je ovdje spomenuto kao razvidno, u Petračevu izboru Zidićevih pjesama u knjizi Pjevač u lišću, autor izbora nadahnuto izlaže i u svome Pogovoru koji nadmašuje golu književnu interpretaciju. Taj pogovor zapravo ima karakter svojevrsne laude cjelokupnoj Zidićevoj životnoj zauzetosti, par ­excellence intelektualcu koji je u brojnim društvenim, kulturnim, umjetničkim ulogama, kako bi rekao Rogić Nehajev, uvijek stajao tamo gdje je trebalo stajati, stajao je tamo gdje se branila osobna, društvena i narodna sloboda. Petračev Pogovor tako je gipko i emotivno združio neka zajednička privatna sjećanja, osvrt na Zidićevo višedesetljetno djelovanje u Matici hrvatskoj u vrlo nesklonim vremenima, kojoj je bio predsjednik u tri mandata, na njegove raznovrsne djelatnosti vezane uz likovnost, prisjećanje na Zidićeve pjesničke početke u vrijeme stvaranja razlogaškog naraštaja, uživljeno tumačenje njegove poezije u svoj njezinoj raznovrsnosti i duhovnosti te zaključak koji bi istodobno mogao biti i Zidićev pjesnički i Petračev interpretatorski credo: „Pjesnikovo gledanje okom također je svjesno da se ni u najkontemplativnijem životu ne smije prekinuti veza sa svijetom i zemljom kao nebeskom stazom. Pjesnik je svjestan da naš duh, da njegov duh, može iskopati svjetlost iz gliba od kojeg smo sazdani kako bi je učinio da blješti, zrači i još više sjaji onim sjajem i onom čežnjom u kojima se čovjek prepoznaje u viđenju Boga, dok se Bog očituje u pobožanstvenjenoj čovjekovoj naravi“.

Zaključimo tako da Igor Zidić, prije svega vrstan pjesnik, o 85. obljetnici rođenja zasigurno nije mogao poželjeti bolji i nadahnutiji hommage od ovog Petračeva, i to svojoj zasigurno najintimnijoj duhovnoj djelatnosti – poeziji.