Pariška večer s impresionistima – 150 godina poslije

U pariškome Muzeju d’Orsay do 16. srpnja 2024. godine traje izložba kojom se obilježava 150. obljetnica prve izložbe impresionista otvorene 1874. u bivšem studiju čuvenog pariškog fotografa Félixa Nadara u središtu Pariza. Ambiciozan projekt započet je 2017. godine u instituciji koja pohranjuje najveći broj, otprilike 500, impresionističkih djela u svijetu. Izložba je organizirana u suradnji s drugom najznačajnijom muzejsko-galerijskom institucijom s impozantnom kolekcijom impresionističkih remek-djela izvan Francuske, The National Gallery of Art iz Washingtona. Već sam naslov izložbe Paris 1874 – Inventer l’impressionnisme (Pariz 1874. – Otkriće impresionizma) ukazuje na mnogo širi kontekst od onoga o značajnom događaju koji je slavljen kao „zora avangarde“.  Kustoska koncepcija Anne Robbins i Silvye Patry iz Muzeja d'Orsay i Mary Morton i Kimberly Jones iz Nacionalne umjetničke galerije nudi posjetiteljima potpunu rekonstrukciju povijesnog trenutka smještajući izložbu u širi kulturno-umjetnički i društveno-povijesni kontekst, čemu pridonosi i raskošna popratna publikacija u francuskom i engleskom izdanju.

Claude Monet (1840-1926), Impresija, izlazeće sunce (Impression, soleil levant), 1872, Musée Marmottan Monet / © Musée Marmottan Monet / Studio Christian Baraja SLB

Proljeće 1874: trenutak promjene

Pariška izložba propituje protuslovlja te beskonačne mogućnosti kreativnih pregnuća tog proljeća 1874., nastojeći rekonstruirati što se stvarno dogodilo prije 150 godina kada je jedna izložba zabilježena kao točka promjene, nakon koje umjetnost više nikada nije bila ista. Je li stvarno bilo tako? Je li slika Claudea Moneta Impression, soleil levant iz 1872. godine, a prema kojoj je pravac dobio ime u sarkastičnoj novotvorenici kritičara Louisa Leroya („L’Exposition des impressionnistes“, Le Charivari, 28. 4. 1874) po principu pars pro toto zaista imala takav utjecaj, ili je njezina izdvojenost kao međaša iskrivila našu današnju percepciju sklonu generalizaciji i simplifikaciji. Autori izložbe hrabro su se poduhvatili demistifikacije općeprihvaćenih teza, bazirajući svoje zaključke na strogo pozitivističkom pristupu te ozbiljnoj znanstvenoj studiji impresionizma i konteksta u kojem se rađa, koristeći sporadično čak i statističke metode u pomnom bilježenju činjenica povijesnog trenutka, baveći se manje sadržajem, stilom, načinom slikanja i objedinjavajućim stilskim odrednicama, jer sve je to o ovom višestruko reinterpretiranom pravcu odavno poznato. Umjesto toga, više je pažnje posvećeno okolnostima okupljanja umjetnika, društveno-ekonomskim čimbenicima koji su nagnali umjetnike da ponude alternativu službenoj umjetnosti, kao i povijesnim okolnostima. To je vrijeme neposredno nakon tzv. „strašne godine“ (Victor Hugo), razdoblje obilježeno Francusko-pruskim ratom i Pariškom komunom, kao i hausmanizacijom, koja je uništila velik dio srednjovjekovnog Pariza.

Izložba podijeljena u 10 tematskih cjelina uključuje mnoštvo dokumenata i arhivske građe, te više od 150 djela slikarstva, grafičke umjetnosti i kiparstva. Uz tematsku okosnicu kojom se nastoji redefinirati impresionizam, ključni segmenti rekapitulacije trenutka su: vizualizacija nekadašnjeg atelijera Félixa Nadara na adresi 35, boulevard des Capucines gdje je održana i prva izložba, rekonstrukcija tema koje su prevladavale na izložbi, ali i same izložbe prema katalogu iz 1874. godine, komparacija s produkcijom Salona (godišnje izložbe živućih umjetnika u Palais de l’Industrie s nekoliko tisuća eksponata), izvori inspiracije, moderan život  kao motiv, pleneristička škola, te u kojoj su mjeri pojedina djela doista izazvala senzaciju, inicirajući avangardu. Naposljetku, tu je treća izložba impresionista, održana u proljeće 1877. godine, koja je prvi i jedini put deklarirana impresionističkom od strane samih umjetnika koji su na njoj izlagali i uz koju je izašao i tjednik L’Impressionniste: journal d’art.

Izložba Otkriće impresionizma u Muzeju d'Orsay / Snimila Petra Vugrinec

Izložba nas zapanjujućom preciznošću informira o događaju koji se zbio 15. travnja 1874. godine kada je rođen vjerojatno najslavniji umjetnički pokret na svijetu – impresionizam. Po prvi su put Monet, Renoir, Degas, Morisot, Pissarro, Cézanne i Sisley, kao i njihovi manje poznati suvremenici, izlagali zajedno, i to slike pune svjetla, titrave fakture postignute nježnim dodirima kista i platna, nastojeći obuhvatiti „dojam stvari“, a ne „pravu stvarnost“, kako je to izjavio  kritičar Jean Prouvaire („L’Exposition du boulevard des Capucines“, Le Rappel, 20. 4. 1874).

Od željeznice do velikih bulevara

Pariz je 1874. godine još proživljavao traume Francusko-pruskog rata 1870, ali i Pariške komune godinu kasnije, kada su grad okupirali revolucionari. Kako bi se u budućnosti osujetile zavjere koje su se rađale po vijugavim ulicama srednjovjekovnoga grada, u vrijeme Drugog Carstva, pod Napoleonom III, započinje temeljita rekonstrukcija Pariza pod vodstvom baruna Georges-Eugènea Haussmanna. Ona je luksuznim arondismanima i širokim bulevarima te avenijama definirala današnji Pariz koji postaje magnum opus njihove vladavine, a sam grad umjetničko djelo, povezan željeznicom s ostatkom Europe. Napoleon III. i Haussmann smatrali su se vjesnicima progresa. U jednom takvom pulsirajućem središtu metropole nastat će i izložba o kojoj je riječ.

Kako bi se odvojili od službene izlagačke politike Salona umjetnici čija su djela izazivala sve veću pozornost kolekcionara i galerista odlučuju osnovati Dioničko društvo slikara, kipara, grafičara itd. (Société Anonyme des Artistes Peintres, Sculpteurs, Graveurs, etc.). Za svoju prezentaciju odabrali su idealnu lokaciju u srcu modernog Pariza, u nekadašnjem studiju Félixa Nadara koji se protezao na dvije etaže sa sedam ili osam soba, što su se kupale u svjetlu, te pristupnim liftom. Kao novitet, odlučili su izložbu otvoriti navečer, pod plinskom rasvjetom, kako bi privukli širu klijentelu. Pozicija na zidu određivala se ždrijebom. Izložili su oko 200 djela koja su odabrali umjetnici sami, bez autoriteta žirija ili utjecaja trgovaca umjetninama. Sami su bili odgovorni za postav, na zidovima obloženima crvenkasto-smeđom vunenom tkaninom, podlozi koja je laskala slikama. Izložba u d’Orsayu rekonstruirana je zahvaljujući izvorima i katalogu. Prvu je sobu najvjerojatnije postavio Renoir, no zanimljivo je inzistiranje kustosica izložbe na eklekticizmu, za razliku od prevladavajućeg mišljenja o homogenosti stilskog izraza pri prvom nastupu impresionista.

Umjetnici koji su izlagali na izložbi, njih 31, morali su platiti članarinu. Bili su različite dobi i porijekla, a gotovo je 40 godina dijelilo najstarijeg Adolphe-Félixa Calsa od najmlađeg Léon-Paul Roberta. Socijalni status umjetnika bio je također različit: od više srednje klase kojoj su pripadali Degas i Morisot, do anarhista Pissarroa ili bivših pripadnika Komune Ottina i Meyera. Nije ih povezivalo estetsko načelo, već zajednička želja za izlaganjem i prodajom djela. Ono što zapanjuje na izložbi koja je rekonstruirala nemali broj djela stvarno izloženih 1874. godine jest raznolikost tematskih preokupacija: scene lova i krajolici visjeli su uz interijere bordela ili gravure po Holbeinu te djela keramičara. Ulaz se naplaćivao, a katalog prodavao, dok su radovi imali prilično visoke cijene, no samo je nekoliko slika Sisleya, Moneta, Renoira i Cézannea prodano.

Dioničko društvo vs. Salon

Kako bi se stekao dojam odmaka od tradicije, izložba u d’Orsayu podastire i selekciju službenog Salona koji je te godine održan u Palais de l’Industrie na aveniji Champs-Élysées, dvadesetak minuta hoda od izložbe impresionista. Salon je tradicionalno bio događaj prvoga reda koji je mogao odlučiti o daljnjoj karijeri umjetnika. Pohađale su ga na stotine tisuća ljudi. Stroga selekcija žirija sastojala se od nekoliko tisuća djela koja su predstavljala radove živućih umjetnika viseći okvir uz okvir u nepreglednom  nizu, najčešće abecednim redom. Prednost su imale monumentalne historijske, religijske i mitološke kompozicije, pa žanr-teme, orijentalne slike, minuciozni pejzaži i portreti. Valja priznati, vezano uz tradicionalno akademsko slikarstvo te stilske derivate od historicizma do idealnog realizma, ta sekcija zapanjuje ljepotom kao „mjerom stvari“. Uglačane forme koje su ranije interpretirane kao potrošeni akademizam iz današnjeg očišta, nakon višedesetljetnog obezvređivanja odražavaju izvanrednu metijersku vještinu. U tom smislu Smrt faraonova prvorođenca Lawrencea Alma-Tademe iz 1872. godine, kao i Siva eminencija (L’Eminence Grise) Jean-Léona Gérômea iz 1873. čine opasnu konkurenciju predivnim djelima impresionista.

Claude Monet (1840-1926), Bulevar kapucina (Boulevard des Capucines),
1873-1874, Kansas City, Nelson-Atkins Museum of Art / Image courtesy Nelson -Atkins Media Services

Auguste Renoir (1841-1919), Ples kod Moulin de la Galette (Bal du moulin de la Galette), 1876, Musée d’Orsay / © Musée d’Orsay, Dist. RMN-Grand Palais / Patrice Schmidt

Izložba Dioničkog društva, kako su sami sebe nazivali, razlikovala se od Salona odbijenih (Salon des Refusés), osnovanog desetak godina ranije kao alternativa odbijenim umjetnicima od strane žirija Salona. Ono što je objedinjavalo umjetnike te 1874. godine nije odbijenica žirija Salona, niti pripadnost nekoj školi, kao ni „antiestablišmentski“ protest, već financijski razlozi, bez manifesta i estetske konzistencije. Suprotno postavkama Salona, impresionisti su izlagali slike i crteže jedne uz druge, a djela su, za razliku od zgusnutog rasporeda, vješali mnogo rahlije organizirajući ih u najviše dva reda. Kroničar Salona Jules-Antoine Castagnary te je 1874. godine primijetio: „Ono što nedostaje (ovogodišnjem Salonu, op. aut.) je djelo kapitalne važnosti (…) koje (…) će postati prekretnica u povijesti umjetnosti.“ (Jules-Antoine Castagnary, Salon de 1874, u: Salons, Bibliothèque Charpentier, Pariz, 1892, 98). I doista, izložba koja će ući u povijest te godine nije bio Salon.

Neki su umjetnici poput Éduarda Maneta odbili izlagati s impresionistima, smatrajući upravo Salon pravim bojištem koje je vodilo k uspjehu, dok su pojedinci izlagali na obje izložbe.  Osim uvriježenih djela akademske umjetnosti, Salon je te godine uključivao i radikalnije teme poput Manetove Le Chemin de fer iz 1873. godine.

Impression, soleil levant:
početak likovne revolucije?

Izložba otklanja uvriježenu polarizaciju između tradicionalnog Salona i progresivne izložbe u Nadarovu studiju, ističući da je granica između tradicionalnog i modernog u umjetnosti bila i ostala mutna. Modernitet kao element ljepote uvodi desetak godina ranije Charles Baudelaire, u vrijeme kada industrijalizacija i urbanizacija rapidno mijenjaju čovjekovu stvarnost. Impresionisti su se s tim tekovinama, za razliku od simbolista koji se grupiraju kao njihova opozicija utječući se prošlosti,  odlično nosili. Njihove su slike rezonirale s progresom, i to ponajviše kroz percepciju nestalne stvarnosti, odbacivanjem akademske petrifikacije, pasatističkog karaktera historicizma, ali i patosa klasicizma i romantizma. Oni izlaze iz atelijera, slikanje sur le motif pretvaraju u središnju metodu kreativnog procesa. U tom je smislu kritičar Ernest Chesneau opisao članove Dioničkog društva kao ­plein air školu. Metoda slikanja na otvorenom kao vježba prisutna je od sredine 18. stoljeća, međutim impresionisti slikanje krajolika i brzih preobrazbi atmosfere preuzimaju kao ključno uporište inovacije. Dio je to ipak šire sveopće tendencije kao posljedice nostalgije za netaknutom prirodom u procesu sveopće urbanizacije, kada krajolik sredinom 19. stoljeća postaje modernim žanrom par ­excellence.

Je li slika naslovljena Impresija, izlazeće sunce, Monetov skiciran pogled na luku Le Havre, doista dala ime impresionizmu? Ona je zajedno s drugim slikarima pejzaža poput Moneta, Pissarroa ili Sisleya potaknula novinara Louisa Leroya na tvorbu pojma „impresionist“, no daleko od toga da je pojam odmah postao uvriježen. Slika sarkastično nazvana Impresija postala je popularna tek sredinom 20. stoljeća, a kustosi izložbe dodatno su relativizirali preuveličanu revolucionarnu ulogu Monetova djela supostavljanjem s pastelnim prikazima neba njegova učitelja Eugénea Boudina. Ime pokreta generirano je postupno, umjetnici su se tek na trećoj izložbi u proljeće 1877. godine deklarirali kao impresionisti i to djelima iznimne kvalitete, homogenima u stilu i tematici. Međutim niti jedna izložba od 1874. do 1886. nije imala karakter manifesta. Rezolutno odbacujući kategorizaciju, proklamirajući duboko individualan pristup slici, impresionisti će ipak nastaviti promišljati nove načine slikanja i gledanja svijeta i nakon 1886. godine.

„Pitali su me za naziv moje slike zbog kataloga, jer to nije moglo proći kao pogled na Le Havre; odgovorio sam: ´Stavite Impresija´.“

Claude Monet

Virtualno druženje s impresionistima

Poseban dodatak izložbi sasvim je inovativan u muzejsko-galerijskoj praksi. S posebno kupljenom ulaznicom posjetitelji d’Orsaya mogu uživati u virtualnom putovanju kroz vrijeme. Uz pomoć VR tehnologije autorski tim izložbe u suradnji s Excurio – GEDEON Experiences rekonstruirali su otvorenje 1874. godine, te ponudili jedinstveno VR iskustvo večeri s impresionistima, u posebnom prostoru Galerije Amont. Stavljajući VR naočale, posjetitelj je transponiran u središte Pariza, i to pred nedovršenu zgradu Opere Garnier, a kroz vrevu metropole vodi ih Rose, umjetnički model i ambiciozna spisateljica. Začudnom sinergijom prošlosti i budućnosti posjetiteljima se nudi jedinstven doživljaj nazočnosti otvaranju, upoznavanja s protagonistima izložbe Monetom, Degasom, Renoirom, Berthom Morisot i trgovcem umjetninama Paulom Durand-Ruelom. Virtualno putovanje vodi ih na mjesta razvoja pravca poput atelijera Fréderica Bazillea, malog otočića La Grenouillère na Seini ili Monetove hotelske sobe u Le Havreu gdje je slikao Impresiju. Potpuno inovativan pionirski pothvat virtualne rekonstrukcije prošlosti baziran je na višegodišnjem proučavanju izvora i zaista je impresivan dokaz kako moderne tehnologije ne isključuju poštovanje prošlosti, ali i iznimno providan potez organizatora s ciljem privlačenja mlade generacije. Inače, s privlačenjem posjetitelja ovaj muzej, možda i najljepši na svijetu, zaista nema problema. Dostojanstveno i inovativno, uvijek s umjetnošću u fokusu, izložbom o prvoj izložbi impresionista, Muzej d’Orsay podigao je ljestvicu izložbene prezentacije nedostižno visoko.

Tek je za žaliti što je Vlaho Bukovac stigao u Pariz tek 1877. godine, tražeći češkog orijentalista Jaroslava Čermáka koji se proslavio prizorima Crne Gore u stoljetnoj borbi s Turcima. Umjesto njega, za mentora je dobio Cabanela, člana žirija Salona. To možda i ne treba iznenaditi, te su godine tradicija i moderna bile duboko isprepletene, o čemu svjedoči i ova izložba.

Izložba će se nakon Pariza održati i u Washingtonu (The National Gallery of Art, od 8. rujna 2024. do 19. siječnja 2025).