Oštroumne glazbene ideje

Nema sumnje da je dirigent, skladatelj i vrsni pedagog Milko Kelemen (1924‒2018) pridobio slušatelje, glazbenike, studente i publiciste diljem svijeta, ponajprije svojim kontinuiranim, metodičkim djelovanjem na području nove glazbe, naprednog modernizma i promocije. U isto vrijeme, i sebi je i drugima nametao obvezu razmišljanja, raščlanjivanja i zaključivanja u pogledu vlastite umjetnosti koju je bilo jednostavnije intuitivno prihvatiti, nego dubinski protumačiti. Baš zato, zbog svog svježeg i nepredvidljivog rukopisa, a samim time i nepripadanja bilo kojoj konzistentnoj školi, pravcu ili smjernici zatvorenog sustava, Kelemena je često, osim sjene genija, pratila i sjena luđaka koju su mu prišivali brojni predisponirani, ali i skučeni, konzervativni i preopterećeni umovi. No on je i tada, možda čak u inat takvim reakcijama, sve sigurnije i lakše pronalazio nove skladateljske putove, udaljujući se stilski od suvremenika, prekretničkih struja i folklora prema kojemu je, načelno, gajio simpatije.

Kelemen je 1961. godine utemeljio čuveni Muzički biennale Zagreb, a potom 1994, sa sedamdeset godina, na prijedlog humanitarke, novinarke i radijske voditeljice Jadranke Srdoč, i Dane Milka Kelemena, novi festival kojim je želio „u glazbenom smislu deprovincijalizirati publiku u odnosu na europske sredine“. Ovih dana, njegov je lik još jednom zablistao u medijima, na najnovijoj prigodnoj poštanskoj marki iz serije Znameniti Hrvati dizajnerice Sabine Rešić, koju je Hrvatska pošta pustila u optjecaj 29. travnja. A kao ugledni predavač i skladatelj, djelovao je i usavršavao se po cijelome svijetu, dok je sebe prvenstveno smatrao „čovjekom rođenim 1924. godine“, podjednako bijelcem i crncem, Francuzom i Englezom, psom i štakorom, kamenom i cvijetom, domoljubom, ali ne i nacionalistom, a vjerojatno i kompozitorom.

Cantus ansambl i dirigent Berislav Šipuš na koncertu u Maloj dvorani Lisinski / Snimio Matej Grgić

Upravo tim riječima predstavio se i na videosnimci koju su priredile Petra Pavić i Dina Puhovski, možda baš za autorski koncert u povodu 100. godišnjice njegova rođenja u Lisinskom, u ponedjeljak 22. travnja od 20 sati u okviru ciklusa HDS-a i Cantus Ansambla. Kratkometražni biografski uradak sadržavao je, osim povijesnih odlomaka sa Stravinskim, Cageom, Stockhausenom, Matačićem i Šulekom, sažete, dirljive i posve otvorene dojmove kompetentnih Kelemenovih suradnika u posljednjih pedesetak godina kao što su, primjerice, muzikologinja i glazbena publicistica Erika Krpan, muzikologinja, istraživačica i urednica Seadeta Midžić, muzikologinja i spisateljica Đurđa Otržan, dirigent i skladatelj Berislav Šipuš te muzikolog, glazbeni teoretičar i akademik Nikša Gligo.

Projekciju je popratio podulji pljesak, prvi uoči koncertne priredbe sastavljene od djela nastalih u razdoblju od 1959. do 1993. godine. Njih je odabrao ravnatelj Cantus Ansambla, Berislav Šipuš, odlučivši se za dvije krajnosti: „Konstelacije, koje su se mogle svirati u sastavu Cantus Ansambla, i Radiant, za manju skupinu glazbenika koja je podsjećala na pierrot ansambl. Unutra su se našle i neke od tehnika koje je Kelemen rabio u luku od slobodne primjene dodekafonije u Konstelacijama, preko ‘čudnih’ komornijih komada, sve do višedijelnog Radianta.“

Osim toga, središnji dio večeri zauzeo je Requiem za Sarajevo, za recitatora, šest violončela i veliki bubanj, temeljen na stihovima Walta Whitmana, navodno Kelemenova pradjeda. Te Pjesme o smrti bile su napisane 1993. godine, isključivo za francuski ansambl 2E2M, nakon Kelemenove sedmogodišnje depresije, opasne operacije srca u Ženevi i petogodišnje skladateljske stanke. U prijevodima Mate Marasa i Tina Ujevića našli su se gradovi poput Vukovara, Osijeka, Dubrovnika i Zadra, a osim poetičke potke, koju je vrsno iznio glumac Sreten Mokrović, skladba je obilovala gudačkim (su)zvucima, (ne)konvencionalnim sviračkim tehnikama, kao i individualnim pristupima violončelista Adama Chelfija, Petre Kušan, Janka Frankovića, Stina Lebara, Ive Ilakovac i Vida Krpana. U ulozi solista nadalje su se predstavili udaraljkaš Marko Mihajlović, u tumačenju zanimljive skladbe Mobile za pregršt različitih udaraljki, te oboistica Iva Ledenko, klarinetist Daniel Martinović i fagotist Istvan Matai u izvedbi vrlo zahtjevnog Rontonda I za puhački trio.

Takav raznorodni glazbeni program naposljetku nikoga nije ostavio ravnodušnim, što je bilo i logično s obzirom na nadahnute izvedbe, uvjerljivost i istinitost Kelemenovih ideja, oštroumno ocrtanih u svevremenskim rukopisima koji su valjano utjecali na hrvatsku i svjetsku glazbu 20. i 21. stoljeća.