Oni ili Mi?

Oni. Moram priznati da mi je prva asocijacija na golu riječ „oni“ demon ili oger iz japanskog folklora. Obično je to zastrašujuće čudovište, goleme figure, s rogovima koji mu/joj izbijaju iz glave, te masivnim zubima kojima proždire ljude. Ako se baš želite obraniti, to možete učiniti pjevanjem budističkih tantri. Iz mistične i mitološke sfere možemo postepeno preći u sociološku sferu u kojoj riječ „oni“ dobiva drugačije značenje, iako možda ne sasvim drugačije, kao što se na prvu čini.

Rad Tisje Kljaković Braić / Izvor Etnografski muzej

Dio prikaza Drugog činile su tzv. čudovišne rase koje su bile naročito prisutne u antičkoj Grčkoj. Po njima, one su nastavale Indiju, Etiopiju ili Kitaj (Kinu), a bile su sazdane od ljudi „s psećom glavom, bez glave, jednonogih, ljudoždera, Pigmeja, ratobornih žena s jednom dojkom, itd.“ Ljudožderstvo je naročito popularan motiv kod isticanja razlika između Nas i Njih, primjerice u odnosu Portugalaca i brazilskih plemena u 16. stoljeću. Iako utemeljeno na stvarnoj praksi, ipak je stvorilo pojednostavljenu (da ne kažemo stereotipnu) sliku o svim Indijancima Južne Amerike. Taj postupak počiva na „jednostavnoj predrasudi da smo ‘mi’ humani i civilizirani, dočim se ‘oni’ malo razlikuju od životinja poput pasa ili svinja s kojima ih se često uspoređuje… Na taj način, drugi se pretvaraju u ‘Drugog’: egzotiziraju se i udaljuju od poznatog. Štoviše, pretvaraju se u čudovišta.“

Postupak razlikovanja od Drugog pronalazimo svakodnevno u gotovo pa nesvjesnim dihotomijama: muškarci – žene, mladi – stari, srednja – radnička klasa, sjever – jug.  Tijekom vremena neke od tih dihotomija bile su više, a neke manje naglašene u dinamičnom procesu mijenjajućih kultura.

Iz postava izložbe u Etnografskom muzeju

Suočeni s drugim (kulturama, ljudima) možemo reagirati na dva oprečna načina. Prvi, i uobičajeni, način opisan je gore – „(ne)svjesno tumačenje druge kulture kao suprotne našoj: bližnji postaju ‘drugi’“. Drugi je način onaj na koji nas tjera autorica izložbe u Etnografskom muzeju, Tisja Kljaković Braić, jednostavnom upotrebom naslova Oni. Tjera nas prvo da uvažimo da su to „oni“, a ne „mi“, te da, nakon razgledavanja izložbe i smijanja sličnostima iskustva „svjesno ili nesvjesno zaniječemo ili ignoriramo razlike i izjednačimo ‘njih’ s ‘nama’“. Da na drugog gledamo kao na odraz sebe. „Slikovna umjetnost postoji isključivo da bi bila ‘viđena’. To je tihi susret gledatelja, ‘Ja’, i objekta, ‘ono’. To ‘ono’ je, međutim, materijalni trag druge ljudske svijesti, umjetnika, koji više nije prisutan.“ U ovom slučaju dijalog se ne vodi samo između promatrača, umjetnika, i onog naslikanog, već i u nama samima, između nas i internaliziranih stereotipa koje prepoznajemo u međuljudskim odnosima prenesenima na sliku. Statični okviri drugih koji pričaju i naše živote.

„Svaka slika je statična. Ne kreće se. Obično je pravokutnik koji oponaša arhitekturu prozora. Njezino samo postojanje implicira promatrača, baš kao što knjiga implicira čitača, ili glazba slušača. Ona je mrtva stvar animirana samo prisutnošću žive osobe koja ulazi u nekakav odnos s njom.“ Likovi Tisje Kljaković Braić nezainteresirani su za nas, promatrače. Oni žive svoje živote potpuno neovisne o nama, a mi smo ti voajeri koji povremeno zavire kroz prozor tražeći sličnosti i razlike u iskustvima. Samotnjačko iskustvo izložbe može vas odvesti u ovakve mentalno-gimnastičke dubioze, no suština je zapravo vrlo jednostavna. Parafraziranim riječima autorice, „ako sam nekome uljepšala dan makar na petnaest minuta, svoju svrhu sam ispunila“. A sudeći po starijem (vjerujemo) bračnom paru i smijehu kojim su ispunili mali prostor izložbe, nedvojbeno se pronašavši u slikama, svrhu je svakako ispunila.

Izložbu je moguće pogledati u Etnografskom muzeju Zagreb do kalendarskog početka jeseni 2024. godine.