Obećana Europa

Talijanski sineast Matteo Garrone (1968), najpoznatiji po dvjema oporim dramama iz kriminalističkog miljea, Gomori (Gomorrah, 2008) i Dogmanu (2018), temom se imigracije pozabavio već u svojem prvom, poprilično nezapaženom cjelovečernjem igranom filmu, Zemlji između (Terra di mezzo, 1996), trodijelnom omnibusu u kojem je predstavio epizode iz života nekolicine useljenika u Italiju – albanskih i egipatskih radnika te Nigerijki koje preživljavaju kao prostitutke.

Njegov najnoviji film Ja, kapetan (Io capitano, 121 min, 2023) najzapaženije mu je djelo – bio je nominiran za Oscara u kategoriji međunarodnog igranog filma, kao i za Zlatni globus, a na 80. Filmskom festivalu u Veneciji, gdje je premijerno prikazan, Garrone je nagrađen Srebrnim lavom za režiju, glavni glumac, Senegalac Seydou Sarr, nagradom „Marcello Mastroianni“ za najboljeg mladog glumca, a film s još deset tzv. nezavisnih nagrada koje na festivalu dodjeljuju razne udruge.

Film odlikuje ravnoteža između dokumentarističke vjerodostojnosti i narativno-slikovne estetizacije / Izvor Imdb

Ja, kapetan upečatljivo prikazuje tegoban put dvojice senegalskih maloljetnika od Dakra do Sicilije, rutom emigranata i imigranata koju uhodano i bešćutno, jedva mareći za svoje štićenike nakon što im uzmu novac, papreno naplaćujući uglavnom grozno loše usluge, vode brojni krijumčari ljudi, organizirani i umreženi taman koliko treba da nesretne putnike opelješe do zadnjeg novčića. Na samom afričkom kontinentu – od Senegala, preko Malija i Nigera do Libije i Tripolija kao polazne luke preko Sredozemnog mora do Italije, sa Sicilijom kao najbližom točkom – šesnaestogodišnjaci Seydou (Sarr) i bratić mu Moussa (Moustapha Fall), uz mnoge druge Afrikance koji bolji život žele pronaći u Europi, prevaljuju više od 4000 kilometara, uglavnom u raznim, pretrpanim vozilima, ali i danonoćnim pješačenjem preko Sahare. Neprestano u životnoj opasnosti, ne samo zbog krajnje loših uvjeta putovanja, nego i zbog toga što ih svako malo ugrožavaju, napadaju, otimaju organizirane bande nemilosrdnih pljačkaša koji nevoljnike doživljavaju isključivo kao robu, sredstvo zarade. A mnogi od tih zlikovaca naprosto sadistički uživaju u svojoj moći da s drugim čovjekom mogu činiti što hoće. 

Svi ti emigranti, dakako, granice prelaze nelegalno, uglavnom bez ikakva znanja o tomu što ih čeka, i na putu, i na odredištu, Europi koju mnogi zamišljaju rajskim utočištem na kojem će im teći med i mlijeko, gdje će ih domaćini dočekati raširenih ruku i gdje će se obogatiti i ostvariti sve što su poželjeli, u svakom slučaju zarađivati dovoljno da mogu slati svojim obiteljima koje su ostale u domovini. Istina, to ćemo zaključiti vlastitom dogradnjom ponuđenih sastavnica, jer Ja, kapetan ne upoznaje nas s ostalima, nego tek s dvojicom glavnih junaka i njihovim motivima. Tinejdžeri Seydou i Moussa u Dakru žive siromaški i, čini se, bez poželjne perspektive za budućnost, no to se skromno bivovanje ne čini nemoguće neizdrživim. Pristojni, dragi, simpatični, vedri, marljivi, odgovorni, ali mladalački neiskusni i skloni fantazijama, puni elana, energije i nepromišljene odvažnosti primjerenih svojim godinama, zamislili su da će u Europi postati glazbene zvijezde. Na put neizvjesnosti, koji će se pokazati kalvarijom kakvu, unatoč upozorenjima starijih, nisu mogli ni zamisliti, ne otiskuju se, dakle, iz nužde.

Garrone je scenarij potpisao s trojicom suradnika i uz pomoć još sedam osoba koje su bilo uistinu prošle taj ili sličan put, bilo sudjelovale u prihvatu imigranata. Usto je na samome snimanju redatelj uza se imao imigrante kao savjetnike, također i ispred kamere, u epizodama i kao statiste, čime je nastojao postići što viši stupanj autentičnosti. Patnje i muke Seydoua, Mousse i ostalih nesretnika čine se doista uvjerljivo prikazanima, često dirljivima, potresnima, katkad i jezivima. Ritam je tečan, osobito u prvoj polovici filma, a pronađena je i odgovarajuća ravnoteža između dokumentarističke vjerodostojnosti i narativno-slikovne estetizacije za kojom filmsko djelo koje teži širokoj distribuciji i gledanosti ipak žudi. Jer plemenite nakane filmaša da pokažu mukotrpan put iz gledišta onih koji su ga prošli, zaludne su, zar ne, ako djelo ne naiđe na velik odjek.

Cjelina uvelike osvaja popriličnom mjerom neposrednosti, čemu znatno doprinose glumci koji se, ako to i nisu, uglavnom doimaju izvrsno vođenim naturščicima. Prizor s početka filma, u kojem se Seydouova majka – igra je Ndeye Khady Sy, koja po svemu sudeći jest naturščik – do dubine duše zabrinuto ljuti na sina koji joj priopćava da namjerava u Europu, izvedbeni je dragulj na kakav se ne nailazi često. Nedvojbeno ključan bio je i izbor Seydoua Sarra za tumača središnjeg junaka. Prvi put glumac, dječak izražajnih očiju, lica i kretnji, meka glasa i melodiozna govora, zrači neodoljivim šarmom i dragošću te za ovaj film idealnim spojem naivnosti, krhkosti i odlučne izdržljivosti.