Novi pogled na univerzalne vrijednosti

Operni svijet obilježava ove godine stotu obljetnicu smrti Giacoma Puccinija, što je prvi povod ovome osvrtu na njegov lik i djelo. Drugi je zanimljiv članak talijanskoga muzikologa i sveučilišnoga profesora Alessandra Di Profija objavljen nedavno u podlistku Il venerdì dnevnika La Repubblica, u kojem se navode brojne kontroverze oko spomenute obljetnice, proizišle iz prevrednovanja Puccinijeva opusa te ukazivanja na različite problematične osobine poput mizoginije, rasizma i glazbene komercijalnosti.

Giacomo Puccini, skladatelj kontroverzne osobnosti

Posljednji operni hit-maker

Pa krenimo od ovog posljednjega. Složila bih se da je, primjerice, glasovita arija O mio babbino caro već u rangu Beethovenove Für Elize, izmučena do krajnje granice koncertne podnošljivosti, i već je i nadarenija djeca pjevaju na talent-showovima jer znaju da jamči siguran prolaz u sljedeću fazu natjecanja, pa je s pravom možemo smatrati komercijalnom. No, valja imati na umu da je Puccini zaista posljednji operni hit-maker. Nakon njega, opera ulazi u nišu ekskluzivnosti i elitizma, a ulogu masovnih zabavljača preuzimaju novi žanrovi poput filma i mjuzikla, razumljiviji, raznolikiji i dostupni svima.

Na svom vrhuncu popularnosti, u stoljeću Rossinija, Verdija, Wagnera i Puccinija, opera je vrvjela trivijalnim libretima, melodramatičnim zapletima (pridjev dolazi od sinonima za talijansku operu), romansiranim i nevjerodostojnim povijesnim događajima, obrađenim književnim uspješnicama, baš kao film stoljeće kasnije. To je bila komercijala, zabava za mase, uz dužno poštovanje izuzecima čija su libretistička ostvarenja zaslužila i dobila određeno književno priznanje. Dakle, imputirati Pucciniju komercijalnu „lakoću“ moguće je, ali tada se među lake ubraja i sve ostale devetnaestostoljetne skladatelje, ma kako bogatim orkestracijama se dičili. Imputirati mu trivijalnost libreta jednako je preuzetno, jer sam ih nije pisao, samo je birao što mu se svidjelo i što je bilo traženo (verizam, egzotika, folklor, fantastika). Može nam se, kao i svaki drugi skladatelj, svidjeti ili ne, ali je bio i jest popularan i izvođen.

Kristina Kolar i Domagoj Dorotić u operi Tosca,
HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, 2019.

Djevojka sa Zapada, HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, 2024.  / Snimio Dražen Šokčević

Što se tiče rasizma, tu su rasprave prisutne još od ranih dvijetisućitih i najviše se odnose na Madamu Butterfly i Turandot. Di Profio spominje bizarnu situaciju u Londonu, kada je japansko veleposlanstvo, nakon prozivanja u novinama, bilo prisiljeno objaviti očitovanje o tome da se ne osjeća uvrijeđeno zbog toga što časnik Pinkerton najprije zavede, a zatim napusti Cio-Cio-San. A zašto i bi? Pa tema je važna i ključno je o tome progovoriti. Dapače, toliko je relevantna da je iz iste priče mnogo kasnije nastao mjuzikl Miss Saigon, koji ju je odjenuo u vijetnamsko ruho. S druge strane, Turandot nije izvođena u Kini sve do prije tridesetak godina jer su oni zaista bili uvrijeđeni negativnim prikazom Kineza u libretu. A zapravo se radi o nacionalnim klišejima i načinima na koje ih se na sceni potencira ili neutralizira. Ipak, ne bih se složila sa suvremenim apologetskim pristupom inscenacijama, u kojem se, u strahu od banalnosti i osjetljivih kritičara, u potpunosti odustaje od japanskoga brežuljka, cvjetnih livada i kimona i inzistira na tome da isključivo Azijatkinje tumače naslovne uloge.

U obranu opernoga majstora

I naposljetku prva kontroverza, navodna mizoginija. Vraćamo se pitanju libreta jer vjerujem da kritičari nisu pronašli elemente mizoginije u glazbi, no tko zna… S tom se optužbom nikako ne bih složila i pokušat ću sirotoga Puccinija obraniti, ako mi uspije. Junakinje njegovih opera (i tuđih libreta) redom su snažne, ustrajne, vjerne, idealizirane žene, statistički pozitivnije od nesretnika za kojima tuguju, ali i tragičnije, pa samim time dojmljivije. Samo je tiranska Turandot ispala iz obrasca, ali je zato seconda donna iz ove opere, robinja Liù ispunila zadanu ulogu, premda je lik posve različit od Gozzijeve dramske verzije perzijske bajke i sličniji Schillerovoj adaptaciji istoga teksta. Vratimo se stoga trima najpoznatijim Puccinijevim ženskim likovima: Tosci, Mimì i Cio-Cio-San.

Anamarija Knego i Bože Jurić Pešić, Madama Butterfly, HNK Varaždin 2024.

Valentina Fijačko, Madama Butterfly, HNK Zagreb, 2024.

Kad Tosca u drugome činu kaže „Življah od umjetnosti, življah od ljubavi, nikad živome stvoru ne naudih…“ nema traga mizoginiji, nego naprotiv, stihovi odišu suosjećanjem za lik mlade nesretne umjetnice. Maestralna razrada lika žene koja se odupire zlostavljaču, koja se bori za svoju ljubav i život, i onda zbog glupe pogreške na koncu ostane bez svega, jeziva je u svojoj uzvišenoj tragičnosti. Smrt siromašne, bolesne djevojke Mimì, uzrokovana bijedom i neimaštinom, ledi krv u žilama. Harakiri jednako mlade Cio-Cio-San zbog američkoga časnika bez skrupula i morala jednako ubija.

Kad smo kod Cio-Cio-San, moram ubaciti vrlo kratak osvrt na nedavno odigranu operu u zagrebačkom HNK-u. Madama Butterfly tužna je i dobra priča o izigranoj djevojci, o bahatom vojniku osvajačke vojske koji šarmira uniformom i seksualno iskorištava ženu jer može, jer za to neće snositi posljedice. Lik časnika Pinkertona odličan je negativac, Jenki (kako piše u libretu Illice i Giacose) koji uopće ne taji koje su mu stvarne namjere. Bilo ga je stoga izrazito teško gledati na sceni HNK-a prije nekoliko tjedana u amaterskoj pozi u blagome raskoraku s tradicionalno podignutom lijevom rukom, kao da smo na školskoj produkciji iz solopjevanja. Posve cijepljen od glume, pjevač nam nije prenio ni F od frajera, ni S od seksipila, ni mrvicu tako važne profesionalne kemije među protagonistima. A izvrsna Valentina Fijačko Kobić kao Cio-Cio-San svojski se trudila, bila je mila, krotka, čeznutljiva i naivno tvrdoglava, baš kakva mora biti i u riječima i glazbi. Dodala bih da je, za razliku od bezličnoga tenora, koji sve može otpjevati, ali glumački ne sudjeluje u predstavi, redateljski odličan i sugestivan bio glasoviti prizor sna, s prekrasnim mrmljajućim zborom, u kojem se pred scenu spustila ekran-koprena na koju je u crno-bijeloj tehnici projiciran djevojčin san o sretnom susretu s Amerikancem, snimljen, rekla bih, negdje u Maksimiru.

Summa summarum, ženski likovi u Puccinijevim operama većinom, istina je, stradavaju tragično, ali to je junačko tragično, katarzično tragično, ono tragično kad bismo od jada najradije skočili na scenu i zadavili Pinkertona, Scarpiju i ostale zlostavljače vlastitim rukama.

Političke kontroverze

Optuživalo se osim toga ­Puccinija da je šurovao s fašizmom i Mussolinijem, ali talijanski muzikolog kaže nam da je situacija bila obrnuta, da je Mussolini vješto iskoristio Puccinijevu planetarnu popularnost da mu „uvali“ počasnu partijsku iskaznicu, a da zatim nakon njegove smrti to prikaže kao da ju je sam skladatelj od njega tražio (čisti spin!). I još je vještije Mussolini politički interpretirao megapopularan (i posve iskomercijaliziran) Calafov Vincerò! kao svetalijanski ratni poklič, a siroti je Calaf, u trenutku kad je u operi uzviknuo Pobijedit ću! ustvari mislio na to kako osvojiti princezu (i de facto sačuvati živu glavu), ali sve to u dalekoj Kini, bez osobitih političkih primisli.

Uglavnom, danas u operu ide sve malobrojnija i starija publika, i ta je publika počela razmišljati o sadržaju libreta, a ne samo cupkati na taktove hit-arija. Dobro je da se sve propitkuje, ali ponekad se doima larpurlartistički, da ne kažem nekompetentno. Činjenica jest da su za današnje vrijeme, modu i životni tempo repertoarne opere preduge i da bi se i njih, baš kao i Shakespeareove ili Molièreove drame, možda moglo mjestimično skratiti, ali nitko se ne usudi taknuti u tu nedodirljivu svetu kravu jer opera se mora istrpiti (na očajnim stolicama u zagrebačkom HNK-u, za koje se nadam da će uskoro biti zamijenjene) svih dva i pol do tri-četiri ili više sati jer se inače gubi – što? Rutinski recitativi, besmisleni time-filleri potrebni u prošlosti da se promijeni scenografija, presvuku kostimi? Ili je to svetogrđe, veće od kljaštrenja i trivijalizacije Shakespearea kojima svjedočimo desetljećima? Ne znam, možda da probamo, pa da vidimo. Možda je taj prvi čin Madame Butterfly bio tako strašno dug samo zbog onog nezainteresiranog Pinkertona. Žao mi je sad što sam propustila varaždinsku Butterfly, bilo bi sjajno usporediti rješenja.

Za kraj, kaže talijanski kolega da su neka kazališta zbog spomenutih imputacija demonstrativno izignorirala Puccinijevu obljetnicu, poput pariške Opère Comique, što mi je žao i mislim da je bahato, ali vidim da Opera Garnier ima Madamu Butterfly i Triptih na repertoaru u sljedećoj sezoni. Kod nas je ponuda trenutno bogata: imamo dvije Butterfly, La Bohème, Djevojku sa Zapada u Rijeci, Giannija Schicchija u Splitu, nažalost, ništa u Osijeku. Napominjem da je godišnjica smrti tek u studenome, ali nijedno naše kazalište nije još objavilo program za sljedeću sezonu, pa možda opet bude izvedena Lastavica, ili nas dočeka neko drugo lijepo iznenađenje. Dakle, bit će Puccinija za svakoga, samo neka ne bude prigodničarski, nego katarzičan kakav može biti.