Noćne vizije i egzotična putovanja

O glazbi kao svojevrsnom motivacijskom „alatu“ ispisane su stotine stranica eseja, analiza i poneka knjiga, ali sve i da ništa od toga niste pročitali – ili o tome razmišljali – vjerojatno ste, možda i na nesvjesnoj razini, iskusili barem ponešto od njezine moći. Primjerice, želite li se opustiti, vjerojatno nećete posegnuti za speed metalom, gangsta rapom, punkom ili bilo kojim od ekstremnih žanrova popularne glazbe. Fina mješavina soula, popa, jazza, akustike i bluesa mnogo će bolje poslužiti, i pritom ne mislimo na one posebno dizajnirane (ali površne i kvalitativno sumnjive) kolekcije „pjesama za sanjarenje ili opuštanje“. Ovdje mislimo na glazbu u kojoj suzdržanost nije istoznačnica za bezličnost i monotoniju, nego obilježje koje na slušatelja istovremeno djeluje opuštajuće i poticajno.

Posljednjih su se tjedana pojavila najmanje tri albuma – dva iz inozemne i jedan iz domaće produkcije – koji većim dijelom ulaze u kategoriju iznimno decentnog laid back iskustva.

Inspiracija iz polusna

Prvi potpisuje Norah Jones čije je ime uvijek bilo simbol suptilnosti, kantautorske introvertnosti i kvalitete, što nije neobično prisjetimo li se nekih biografskih crtica – poput one da je u dobi od pet godina pjevala u crkvenom zboru, u sedmoj svladala prve lekcije iz klavira, te da je u srednjoškolskim danima svirala saksofon i osvojila nagradu uglednog strukovnog magazina Down Beat.

Njezin prvi singl Come Away With Me, objavljen 2002. za uglednu jazz etiketu Blue Note, najavio je svjetski uspjeh koji je uslijedio albumskim bestselerom Come Away With Me. Premda se činilo da je Jones odmah potrošila svoje glavne adute i prebrzo dosegnula kreativni zenit, daljnji tijek karijere razuvjerio je rijetke skeptike: ispovjedni ton njezinih balada i sofisticirana sinteza countryja, soft rocka, jazza i popa za odrasle djeluje autentično puna dva desetljeća, što potvrđuje i novi, deveti studijski album, ne slučajno naslovljen Visions. „Naziv proizlazi iz činjenice da su mi mnoge ideje za pjesme došle usred noći ili neposredno prije spavanja... inspiracija se javila u nekoj vrsti polusna, kad ste djelomice budni“, pojašnjava pjevačica.

Visions je plod suradnje s njujorškim producentom, skladateljem i multiinstrumentalistom Leonom Michelsom, koji se proslavio u radu s nizom renomiranih imena, od The Dap Kings do The Black Keysa. Naravno, Norah Jones napisala je ili supotpisala sve pjesme, a ugođaj albuma, posve očekivano, refleksija je njezinih „noćnih vizija“: snolik i čeznutljiv, ispunjen sjetom i mirnoćom. Sviračka kemija njezine prateće postave prepoznaje se u svakom taktu, ali Jones je najbolja kad ostane sama sa svojim mislima: elegična Alone With My Thoughts jedna je od njezinih najboljih pjesama uopće.

Meditativno-melankolična

Mlađa hrvatska kolegica Marija Butirić, poznatija kao Mary May, oslanja se na slične izvore – jazz, ispovjedna kantautorska rock-poetika, urbani folk – ali to čini s više temperamenta i eksperimentatorskog instinkta, pa bismo njezin novi album Now Tell Me How You Break u kontekstu priče o glazbi kao sredstvu za smirenje svakako trebali uzeti s mjerom opreza. Ništa čudno – dok je za Jones pjevanje način artikuliranja meditativno-melankoličnih raspoloženja, za Mary May vokalna je izvedba „oranje i kopanje“, svojevrsno „povezivanje nutrine s nečim uzvišenijim“. Ipak, finalna skladba Late September graciozna je i postojano suzdržana (svirački, ne i emocionalno!), dok je Strong On My Mind melodiozan i elegantan komad džeziranog popa začinjenog ljupkim saksofonskim solom, posve blizak njezinim američkim uzorima i heroinama kao što je Nina Simone kojoj se još prije nekoliko godina izravno odužila skladbom Song For Eunice Kathleen.

Mary May je debitirala 2018. zapaženim prvijencem  Things You Can`t Put Your Finger On, nominiranim za Porina u kategoriji najboljeg alternativnog albuma, a potom se (vjerojatno čineći malu stratešku grešku) šest godina posvećivala suradnjama s drugim izvođačima (od M.O.R.T.-a i Mayalesa do zanimljivog projekta Willow Avenue) umjesto da poradi na vlastitom drugom albumu. Snimljen u samo četiri dana s provjerenom ekipom suradnika, Now Tell Me How You Break pokazuje da ga je vrijedilo čekati. Strpljivost preporučujemo i u slučaju koncertne promocije koja će uslijediti tek 21. rujna u sklopu glazbenog programa zagrebačke Kinoteke.

Ugođajni i imaginativni

Otprilike dva mjeseca prije, 16. srpnja, na Šalati će svoj novi album A La Sala hrvatskoj publici predstaviti fantastičan američki trio Khruangbin. Nije čudo da su ulaznice za taj indie spektakl planule u tili čas, sedam mjeseci prije samog koncerta. Khruangbin (u prijevodu s tajlandskog – zrakoplov) egzotična su, maštovito osmišljena i pretežito instrumentalna priča, oslonjena na raznoliko mnoštvo utjecaja: surf rocka, duba i reggaea, psihodelije, Thai funka, soula 70-ih, prigušenih disco ritmova, afričkih i latinoameričkih motiva. Ukratko, svega što se našlo na potezu od Bliskog istoka do američke Zapadne obale – i Teksasa, odakle su prije devet godina uzletjeli debijem The Universe Smiles Upon You. Ugođajni i imaginativni, svi njihovi albumi – A La Sala nije izuzetak – podjednako evociraju ambijent razbarušenih indie okupljališta i otmjenih cocktail barova. U njihovu visokostiliziranom kolažu (a tu valja ubrojiti i suradnju s Leonom Bridgesom) teško je reći gdje završava jedan i počinje drugi mikrosvijet, ali u tome i jest bit: u zamagljivanju žanrovskih granica i glazbenih dijalekata, u stvaranju ugođajnog, gotovo onostranog univerzuma gdje se svi osjećaju pozvanima.

Govoreći o albumu A La Sala, valja početi od neodoljive (vokalne) May Ninth, no cijeli je album sjajan, bez osjetnih padova, i otkriva do koje su mjere enigmatična basistica Laura Lee, izvrstan gitarist Mark Speer i iznimno funkcionalni bubnjar Donald „DJ“ Johnson sposobni uz pomoć tako malo instrumenata kreirati toliko mnogo raspoloženja i zvukovnih nijansi.