Moderni um razorio je povjerenje u transcendenciju

Marko Grčić javnosti je najpoznatiji kao novinar i esejist, ali čitavo vrijeme živio je i paralelnim životom književnika i književnog prevoditelja. Ministarstvo kulture i medija upravo ga je za prevoditeljsku djelatnost u ožujku nagradilo Nagradom „Iso Velikanović“ za životno djelo, što je i povodom ovoga razgovora, kao i nova Grčićeva knjiga, Mala antologija zametnutih prepjeva, koja će upravo ovih dana biti objavljena u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika.

Snimila Sandra Šimunović / PIXSELL

Kako ste počeli prevoditi?

Nikad se nisam bavio mišlju da išta prevedem, osim iz čisto edukativnih potreba. Kad sam bio vrlo mlad čovjek, u mom susjedstvu u Sinju bila je jedna ruska obitelj, emigrantska iz postrevolucionarnog perioda, tako da sam ruski, ili vrlo rusificirani hrvatski, u svojoj kući slušao kao dijete. Moja je teta u to vrijeme imala jedno izdanje romantičarske, bajronovske poeme Mihaila Jurjeviča Ljermontova Demon, i ja sam – služeći se jednim rusko-srpskohrvatskim rječnik iz toga vremena, za svoje potrebe preveo tu poemu u prozi, da uopće razumijem o čemu ona govori. To mi je jako koristilo, jer sam zahvaljujući tom naporu naučio obilje ruskih riječi, barem pasivno – a uostalom najbolji način da čovjek stekne taj verbalni repertoar jest da uzme neku kompleksnu knjigu i da se baci, kao što učite plivati.

Prvi pravi prijevod koji sam u životu napravio bio je Ubojstvo u katedrali T. S. Eliota. To je, više nego drama, poetski religiozni oratorij. Moja žena, koja je bila vrlo obrazovana kemičarka i odlično je govorila francuski i talijanski, a kasnije odlično naučila i njemački i engleski, tada još nije znala engleski pa me zamolila da ugrubo za nju prevedem tu dramu. Ja sam to i napravio, malo po malo redigirao, i nažalost, objavio u nekom časopisu. To je bio prvi moj publicirani prijevod – nesavršen. Kasnije je to sve prerađeno i naposljetku objavljeno u Vrhovima svjetske književnosti, u knjizi Pusta zemlja i druga djela.

Koji je bio najzahtjevniji prijevod kojem ste se posvetili?

Najteži prijevod kroz koji sam prolazio bio je prijevod s francuskoga, La vie des formes Henrija Focillona. To je vrlo apstraktan tekst koji sadrži mnogo unutrašnjih referencija, bilo na materijalne predmete iz likovne umjetnosti ili na ideje koje su iznijeli neki autori za koje se pretpostavlja da ih je čovjek pročitao, ali u najvećem broju slučajeva stjecajem okolnosti nije. Mnoge od tih referenci i ja sam poznavao. Moja žena i ja na tom smo prijevodu radili zajedno. I onda smo, kako bismo bili sasvim sigurni da smo taj vrlo kritičan i apstraktan tekst korektno prenijeli na hrvatski, zamolili za pomoć Veru Horvat Pintarić, s kojom smo bili veliki prijatelji – i ona je posvetila punih osam sati dnevno uspoređivanju tog prijevoda s originalom redak po redak da bismo, prije svega, izbjegli krivo shvaćanje temeljnih ideja; i drugo, da bismo izbjegli čisto tehničku terminologiju, osobito kad je riječ o likovnim konstrukcijama ili o konstrukcijama koje se odnose na svijet arhitekture. To je najteži prijevod koji sam radio i time smo se žena i ja zapravo najviše
ponosili.

Slažete li se s tezom da je svakome naraštaju potreban novi prijevod klasičnih djela?

Apsolutno se slažem, iz dva razloga. Prije svega, to je jedan apstraktni razlog: odnos prema originalu nije statičan; on je dinamičan i on se mijenja. Original uvijek postoji samo u odnosu na primatelja, koji mijenja ono što prima. U apstraktnom smislu, original je platonska ideja, koja nam je apsolutno nedostižna. Prema tome, kad se prihvatimo originala, mi ga zapravo dekodiramo na vlastiti način. To je jedna stvar. Druga stvar je jezik na koji je prevedeno neko veliko klasično djelo kao što je Ilijada, Odiseja, Divina Commedia, Bhagavad Gita, ili ne znam koje veliko svjetsko djelo iz bliske ili udaljene kulture, to djelo prevodi se na hrvatski jezik koji se također mijenja.

Neki dan sam na televiziji gledao vrlo zanimljivu emisiju: dvije naše mlađe prevoditeljice diskutirale su o novom prijevodu romana Dostojevskog Zločin i kazna. I jedna od njih primijetila je kako mlađa generacija ne razumije hrvatski jezik na koji je Dostojevski ranije bio preveden. U starijem prijevodu, znači, imamo problem uspostavljanja toga što je original, i s druge strane imamo problem mijena u jeziku. Koliko je meni poznato, prvi u povijesti svjetske književnosti koji je registrirao promjene u materinskome jeziku bio je Horacije, u djelu Poslanica Pizonima – to je jedna njegova oda u kojoj on uspoređuje jezik s lišćem koje se svake sezone mijenja, pa se u proljeće obnavlja, i tako dalje. Pa ja, koji živim 86 godina, primjećujem da su mnoge standardne riječi iz mojega doba, a koje nisu bile stilski obilježene, nego su funkcionirale kao žive i normalne riječi, sada postale arhaizmi. Mlada generacija više ih ne razumije.

Osim toga, mlada generacija, ne zbog gluposti ili neobrazovanosti, nego zbog informatičke revolucije, postaje žrtvom jednoga mnogo dubljeg fenomena, a to je svođenje vokabulara na pet do šest stotina riječi koje se aktivno upotrebljavaju u međusobnoj komunikaciji. To je otprilike na razini majmuna – naime, pokazalo se da orangutani ili čimpanze otprilike mogu razumjeti do pet stotina riječi. U moje vrijeme, toliko je bilo dovoljno naučiti iz stranoga jezika za osnovnu komunikaciju, ali to se nije smatralo vrhunskim poznavanjem jezika; zvali smo to „konobarski engleski“.

Općenito, mogli bismo govoriti o krizi jezika danas, pa i proširiti to na krizu kulture ili, pretencioznije, krizu Logosa. Koji su uzroci te krize; jesu li isključivo tehnološke naravi ili su širi i dublji od toga?

Oni su širi i dublji. Na kraju 18. stoljeća industrijska revolucija sve je promijenila, no i mnogo prije informatičke revolucije koja proizlazi iz one industrijske dogodila se još jedna revolucija. Riječ je o grafičkoj revoluciji koju je uspostavio Gutenberg. O tome je pisao Marshall McLuhan u Gutenbergovoj galaksiji. To je knjiga koju smo zaboravili. McLuhan je analizirao efekte Gutenbergove revolucije: knjiga je postala prvim industrijskim objektom u zapadnoj civilizaciji, a industrijska proizvodnja knjige započela u 15. i na ulazu u 16. stoljeće. Prije toga, knjige su bile rukopisne i zahvaljujući tome u kontaktu s usmenom tradicijom, jer su pisari, od rimskih vremena do Gutenberga, zapisivali tekst koji im je čovjek diktirao u skripte. Što je sve posljedica Gutenbergove revolucije? Prvo, Gutenberg je standardizirao jezike. Napravio je tržište za knjige. Da biste stvorili tržište za knjige, morate standardizirati jezik, osobito nacionalne jezike, koji popunjavaju mjesto koje je ranije zauzimao
latinski.

No rascjep između usmene i pisane kulture zapravo je rascjep između intuitivnog poimanja cjeline i analitičkog, diskurzivnog uma. Henri Bergson iznio je tezu da čovjek ima dva kognitivna mehanizma: jedan je intuicija ili kontinuum, a drugi je analitika ili diskurzivni um, a koji ne može funkcionirati drukčije nego da zamrzne, okameni i analizira ono što je objekt njegova interesa. Diskurzivni um pretpostavlja odvajanje: u pismu glasove možete zabilježiti kao slova, možete ih odvojiti i podvrgnuti analizi. U simboličnom smislu, o tome govori prva biblijska knjiga i prvi čovjekov grijeh: uzmete li plod stabla spoznaje, bit ćete kao bogovi koji luče dobro od zla. Kontinuum se pretvara u analizu; ako razlučujete dobro od zla, u igru uvodite analitički element. Ta se mitska slika u tehničkom smislu pojavljuje s izumom tiska. Teorijski gledano, to je strukturalizam.

Do De Saussurea, lingvistika je jezik proučavala kao stablo, od klice do krošnje, a De Saussure je ustvrdio da ćemo o jeziku više doznati prepilimo li stablo i proučimo mu godove, i tako u svakom stadiju njegova razvoja, od korijena nadalje. Jakobson je uveo binarne opozicije u proučavanje lingvistike, a njihov najprimitivniji oblik već je abeceda: A nije B, B nije C i tako dalje... Pri udaru te analitičke tendencije, Logos ne može opstati. Vi danas nemate nijedan sintetički pojam koji se dalje ne analizira na potpojmove. Najprije razbijete molekulu na atome, pa atom razbijete na jezgru i elektrone, pa onda razbijete svaku česticu i tako dalje sve do ciklotrona, u potrazi za takozvanom Božjom česticom. A suprotnost tome je apstraktni pogled, intuicija koja nudi jedinstvenu sliku.

Jezik Svetoga pisma, bio on staroslavenski ili naš prijevod iz 1960-ih godina, možda jest donekle arhiviran, ali mislim da to svetim tekstovima ne smeta / Naslućujem da Nietzscheova rečenica da je Bog mrtav uopće nije ateistička, nego tragično otkriće sekularnoga civilizacijskog simptoma

Zašto bježimo od sinteza? To nije slučaj samo u prirodnim znanostima pri cijepanju subatomskih čestica, nego i u humanistici, gdje obrazovanje ide u smjeru subspecijalizacije. Umnik više nije homo universalis, nego homo particularis. U obrazloženju Ministarstva kulture za dodjelu Nagrade „Iso Velikanović“, opisani ste kao jedan od posljednjih hrvatskih polihistora. Što to danas znači?

Ja samoga sebe doživljavam kao klasični anakronizam. Moja znanja zapravo nisu nikakva u usporedbi sa specijalističkim znanjima ljudi s kojima svakodnevno komuniciram; moja znanja su mizerna, slaba, nepouzdana i tako dalje. Ono čime se ja doista ponosim – iako možda ne bih trebao – to je što sam open minded, radoznao, otvoren prema svemu i svašta me zanima. Kao mlad čovjek ušao sam u novinarstvo, a u novinarstvu se svaki dan susrećete s novom temom o kojoj načelno ne znate ništa osim općih pojmova; dakle, svaki se dan morate suočavati s problemom kako riješiti nove zagonetke koje iskrsavaju pred vama – to vam je posao. I taj četrdesetogodišnji boravak u novinarstvu trenirao me u suočavanju s čitavnim nizom problema za koje uopće nisam znao da imam interes. Tako je barem bilo u tipu novinarstva u kojemu sam odgojen, a koji je nestao s historijske scene jer ga je pomela informatička revolucija.

Ja sam dijete tiskanog novinarstva, ja nisam dijete virtualnog svijeta, nego konkretnoga svijeta. Tako da, kad o sebi mislim i kad me zovu polihistorom, uopće ne znam što to točno znači. To naprosto znači da me svašta zanimalo, pa onda u razmišljanju o različitim stvarima ljudi primjećuju da katkada mogu povezati probleme, obrasce koje drugi međusobno ne povezuju.

Dotaknuli ste se pararelne analize jezika u njegovim različitim fazama kroz metaforu stabla, no na neki ste način tu analitiku i sami provodili u praksi, kao prevoditelj s hrvatskoga na hrvatski, odnosno sa starohrvatskoga na suvremeni jezični standard, na koji ste „preveli“ Marulića, Zoranića, Hektorovića... Može li se tako otkriti bit jezika? Gdje je ta nit kontinuiteta, po čemu je hrvatski – hrvatski?

Kad mi kažemo hrvatski, onda to ima jako mnogo značenja. U današnjem značenju hrvatski povezujemo sa širokim identitetskim skupom popratnih pojmova kao što su država, teritorij, povijest, religija, i tako dalje. Međutim u vrijeme kad se ta riječ upotrebljava zapravo nema te vrste identifikacije; ona je više lokalna, pa čak i kad Marko Marulić piše svoju Juditu „u versi harvacki složenu“, on zapravo piše na jeziku koji se na nekim drugim područjima današnjega hrvatskoga jezika ne bi mogao pročitati. Hrvatski identitet je s jedne strane nastao kroz takve lokalizme, ali s druge strane – a što mi često zaboravljamo – i zahvaljujući nadređenim historijskim formacijama.

Prije svega, mi smo se doselili negdje u 7. ili 8. stoljeću na potpuno uređeno područje Franačkog Kraljevstva. Kad pogledamo našu prvu pismenost, naše kneževske i kraljevske povelje, one su isprva na latinskom jeziku. I kameni natpisi su svi na latinskome, posredstvom kojega do nas dolazi zapadno kršćanstvo. No iako pismenost primamo sa zapada preko latinskoga, ona do nas u 10. stoljeću dolazi s istoka, iz živoga Rimskog Carstva koje se zove Bizant, odakle primamo glagoljicu. To je shizofrena situacija: kršćanstvo, i to dva različita kršćanstva koja su se razvijala neovisno i kasnije bila u sukobu, primamo iz dva pravca. Na Krku, na sjevernom Jadranu u vrijeme kralja Zvonimira, imamo benediktince koji ne pišu na latinskom, što bi se očekivalo, nego na staroslavensko-starohrvatskom, na glagoljici sastavljaju kraljevsku povelju koju danas zovemo Bašćanskom pločom. Mi do danas nismo izašli na kraj s tim dijelom našega identiteta koji proizlazi iz činjenice da smo pripadali nadređenim okvirima: Franačkom Kraljevstvu, kasnije mletačkoj talasokraciji, Habsburškoj Monarhiji, velikom Osmanskom Carstvu. Na kraju krajeva, u moderno doba dvjema Jugoslavijama. Do modernih vremena nismo ni jednu jedinu sekundu u svojoj nacionalnoj povijesti proveli izvan „Europske Unije“. Mi, bojim se – tragajući za svojim lokalnim identitetom – ignoriramo kozmopolitsku bazu svojega identiteta.

Sudjelovali ste u projektu prevođenja danas klasične Zagrebačke Biblije. Ranije ste rekli kako svaki naraštaj traži svoj prijevod klasičnih knjiga. Mislite li da je vrijeme da novi prijevod Biblije zamijeni onaj vaš?

To je vrlo osjetljivo pitanje, jer ono se odnosi na sve svete tekstove. Svi sveti tekstovi imaju jednu paradoksalnu komponentu, a to je, da se vratimo na mnogo svetiju i apstraktniju temu, pitanje koja je njihova originalna verzija. Osim toga, jezik svetih knjiga svet je i onda kad ga se više ne razumije. U Isusovo doba, biblijski hebrejski jezik nije se više govorio. Kao što današnji, moderni Grci, ako nisu školovani, ne mogu čitati Sofokla, Euripida, Homera. Kao što ni mi, ako nismo obrazovani, ne možemo čitati, naprimjer, Proglas Svetom Evanđelju, koji sam preveo sa staroslavenskog. Ali ako to nisi učio, ne možeš to razumjeti. Neke riječi čovjek prepoznaje, ali u strukturu rečenice ne može proniknuti. Prema tome, sveti tekstovi su sveti i onda kad ih se ne razumije.

To je jedan od najvećih civilizacijskih paradoksa. Imate četiri Vede, imate Rgvedu, Yajurvedu, Atharuavedu i Samavedu. To su najstariji tekstovi napisani na vedskom. To je stanje jezika koje je prethodilo sanskrtu. Golemi su to poetsko-religijski korpusi koji su se pamtili usmeno, a da oni koji su pamtili više nisu ni znali što znače. I kad su zapisane Vede, one su – to je taj civilizacijski paradoks – zapisane praktički bez varijanti. Svi su ih na isti način pamtili. To znači da svetost svetoga jezika, svetost svetoga teksta, ne ovisi o tome razumijete li jezik svetoga teksta, jer se svetost svetoga teksta načelno ne može razumjeti. Kada svećenik u obredu izgovara formulu koju je Isus izgovorio na posljednjoj večeri, na čemu se zasniva bit mise, pretvaranje komadića kruha i par kapi vina u tijelo i krv Isusovu, on to može izgovoriti na grčkom. Uostalom, izgovaralo se u početku na grčkom, kasnije na latinskom ili na staroslavenskom i tako dalje. Kako god je svećenik to izgovorio, on ne može razumjeti tu rečenicu. Jer je to mysterium fidei, to je tajna vjere, otajstvo vjere. Ono je s onu stranu razumijevanja. Razumijete ono što možete analizirati. Kako možete analizirati mysterium fidei? To je nemoguće. Prema tome, kada govorite o jeziku Svetoga pisma, bio on staroslavenski ili bio naš prijevod iz 1960-ih godina, on već možda jest donekle arhiviran, ali ja mislim da to svetim tekstovima ne smeta, jer sveti tekstovi i ono sveto svetih tekstova ionako je s onu stranu sekularnoga razumijevanja.

Uvodi li nas umjetna inteligencija u krizu književnosti, ili čak civilizacijsku krizu? Tu se vraćamo na temu krize jezika, krize Logosa...

Kriza Logosa je i kriza jezika. Kriza jezika nije samo kriza jezika. Kriza jezika je kriza fundamenata na kojima počiva ljudsko biće. Već sam više puta govorio – i ja i mnogi drugi koji su o tome mislili – kako čovjeka obilježavaju samo tri elementa koja ga razlikuju od životinje. To su jezik, religija i estetski fenomen. Sva ta tri elementa su povezana. Jezik je povezan s mitom. Mit izvorno, što je u etimološkom smislu posebno zanimljivo, na grčkom znači „priča“ i „riječ“. Iznad vaše glave nalazi se veliki rječnik indoeuropske etimologije Juliusa Pokornoga, gdje se navode svi indoeuropski korijeni suvremenih riječi, pa tako u natuknici koja tumači mythos ima i naša, slavenska riječ misao. Misao i mit su, etimološki, jedna te ista jedinica i ona je vezana za naše humane biološke funkcije. Kako jezik u mozgu funkcionira? Ne znamo. I ono što je najzanimljivije, ni u jednom lingvističkom pregledu, ni u jednoj enciklopediji koja obrađuje opće pojmove na području moderne lingvistike, nema zadovoljavajuće definicije pojma Riječ, Logos,
Verbum.

Znate i sami da nisam ni filozof ni teolog, ali i kao običan laik opažam, ili mislim da opažam, implikacije poznate Nietzscheove rečenice iz njegova Zarathustre da je Bog mrtav i da smo mi skrivili njegovu smrt. Premda se, najčešće, ta izjava tako shvaća, ja naslućujem da ona uopće nije ateistička, nego tragično otkriće sekularnoga civilizacijskog simptoma, to jest činjenice da je moderni diskurzivni um, čak i teološki, malo-pomalo razorio povjerenje u svaku transcendenciju, pa i iluziju o njoj, i doživljaj cjeline nadomjestio, u znanstvenim elitama, beskonačnom potragom za elementima od kojih je sastavljena, a kod običnih ljudi nepreglednim obrascima praznovjerja. Kod velikog broja svojih religioznih suvremenika opažam progresivni gubitak duhovnoga, što god to značilo, odnosa prema Nepoznatome, i, kao nadomjestak, sve primitivniju psihologizaciju, do razine duševnoga
poremećaja.

Ako najdublju duhovnost, barem u svim velikim religijama, obilježava radikalni monizam, u kojem iščezavaju sve dualističke sastavnice, onda je očito da mu je protivnost ne samo spoznajna, nego i praktična razmrvljenost života. Biblija, da još jednom ponovim, ima pravo: plod spoznaje dobra i zla, kad je jednom okušan, ne samo da neizbježno vodi do izgona iz zemaljskoga raja, nego i sve dalje od nebeskoga raja, bilo u religijskom ili mitskom smislu. Evina i Adamova zmija dosad je snijela bezbrojna jaja. Umjetna inteligencija, kao simbol, pokazuje da smo vjerojatno već nadomješteni. Čime?