Kajkavijana ‘95 (1) – Varaždin

Godine 1995. još sam bila čila i poletna, pa sam htjela svojim studenticama i studentima pokazati što više od Hrvatske. S drugim kolegama (akademicima J. Bratulićem, S. Damjanovićem, D. Fališevac) vodila sam stručne ekskurzije u Primorje i Istru te u Dubrovnik, a kako je bilo poratno vrijeme, sve je još bilo prazno, bez turista. No dok spomenute izlete nisam vodila sama, jedno sam putovanje pripremila i vodila samo ja. I inače sam za studente kroatistike zamislila 4 studijska putovanja (1. godina: Putovima glagoljaša; 2. godina: Starija hrvatska književnost, Dubrovnik; 3. godina: Povijest jezika i dijalektologija, sjeverna Hrvatska; 4. godina: Novija hrvatska književnost, Slavonija), no koliko god se meni takav plan činio dobar, koristan i zanimljiv, Odsjek ga nije prihvatio, pa je ostao neostvaren. Zato sam odlučila sama povesti studente (i to nakon što su kod mene već položili ispit) u sjevernu Hrvatsku – i to je studentima bio prvi i jedini takav put u te dijelove Hrvatske. Nastojala sam ga pripremiti što bolje, uglavnom tako što ću za studente isprositi što više pogodnosti da prođu što jeftinije. A put je trajao 5 dana.

Središte Varaždina / Izvor Wikipedia

Više puta odlazila sam u Varaždin (jer nam je u hotelu Turist bila baza) iskamčiti od tadašnjih  „struktura“ što više donacija. Nisam ih birala, kucala sam na sva vrata. U čemu god je koja tvrtka bila voljna sudjelovati (prijevoz, hrana, turističko vodstvo), zahvalno sam to primala i ukomponirala u taj što sadržajniji put. A doista je takav i bio. Tako sam npr. predložila Vindiji (odnosno tadašnjoj šefici marketinga Darinki Jagić) jedinstvenu reklamu: „Moju grupu čine pretežno djevojke; one su buduće mame, pa ako nas nadarite svojim proizvodima – sirevi, sokovi i sl. – one će se toga sjetiti, pa će jednoga dana i svojoj djeci kupiti Vindijin sok“. Bila je zatečena tako razložnim prijedlogom, a rezultat je bio gospodski. U Starom gradu (iz 12. st, od 14. st. u vlasništvu grofova Celjskih, od 16. st. obitelji Erdödy) priređen nam je koktel s cijelom paletom Vindijinih proizvoda, kojima su nas posluživali profesionalni konobari. Preostale sokove dala sam odvesti u naš hotel, pa sam za obroke na svaki stol stavila još pokoji tetrapak soka. Da otprilike vidite koje su to bile količine, na putovanju nas je bilo 65. Inače, Vindija je ime špilje kod Donje Voće, gdje su nađeni najbolje sačuvani ostaci neandertalca na svijetu, stari oko 30.000 godina. Tim sam putovanjem htjela pokazati studentima (mahom 20-godišnjacima) da se može putovati i kulturno i zabavno. Budući da smo odsjeli u tada jedinom varaždinskom hotelu, u kojem su odsjedali i poslovni ljudi, upozorila sam studente da ne dolazi u obzir bilo kakav nered ili buka, jer smo mi predstavnici Filozofskog fakulteta iz Zagreba, pa se trebamo ponašati pristojno. Nikomu se nije dogodilo nikakvo zlo, nitko nije napravio nikakav izgred, nije se razbila niti jedna čaša, a bili smo vrlo veseli, pjevali smo u autobusu i smijali se cijelim putem, zabavljali se duhovito. Bile su to lekcije bez dociranja, no povratne informacije govore mi da su ih studenti svesrdno prihvatili. 

Upijali smo taj barokni grad (koji je od 1767. do velikoga požara 1776. bio i glavni grad Hrvatske, nakon čega je glavnim gradom postao Zagreb) hodajući po njemu i ulazeći u njegove znamenitosti (crkva Sv. Nikole, Rođenja Isusova, poznatija kao uršulinska, sva u roskastom tonu s vitkim zvonikom – pjesnik Milković kaže „kao 17-godišnja djevojka“, kapucinska, franjevačka, isusovačka, Uznesenja BDM na nebo, danas katedrala; a sama sam, ne vukući studente sa sobom, pogledala crkvice Sv. Vida i Florijana, barem izvana). Sve su šetnje vodile prema glavnome gradskom trgu i staroj Vijećnici, jednoj od najstarijih u Europi, koja već dulje od 500 godina donosi odluke važne za ovaj drevni grad. U vrijeme našega posjeta ondje je još bilo više slika izvanrednoga Miljenka Stančića, danas su u „svojoj“ galeriji u sklopu Gradskoga muzeja. U palači Garestin susreli smo se s varaždinskim pjesnicima Ernestom Fišerom i Denisom Peričićem (također mojim đakom), a nakon toga nekolicina nas okupila se oko klavira i zapjevala. Općenito, pjesma nas je pratila cijelim putem, a putovali smo, na čuđenje žitelja sela kroz koja smo se vozili, u jednom starom zelenom engleskom dabldekeru, nas 65.

Takav nas je dovezao i do Opeke, poznate poljoprivredne škole, gdje su moji studenti jurili kao zečevi od grma do grma za brzonogim ravnateljem, koji im je htio pokazati što više. No nakon te ponesene jurnjave, pogled na tada vrlo derutan dvorac obitelji Bombelles spustio nas je na zemlju. Francuska obitelj Bombelles primjer je tadašnjih inovatora u gospodarstvu, npr. za prijevoz svojih poljoprivrednih proizvoda sagradili su 1919. uskotračnu prugu od Vinice do Varaždina, no ona je, kao tolike negdašnje dobre stvari, propala.

Da studenti čuju izvorni bednjanski govor, zanimljiv dijalektolozima, KUD iz Bednje upriličio nam je u viničkom društvenom domu uprizorenje Bednjanske svadbe, spleta svadbenih običaja na tipičnom bednjanskom idiomu. Pola predstave činilo nam se da seljani govore „naša junica“, što u pogađanju o mirazu ne bi bilo ništa neobično. No shvatili smo da to nije njihova junica nego Janica, ali izgovorena po bednjanski!

I kad je Bednjanska svadba završila (a ja u međuvremenu otkazala naš najavljeni dolazak glumcu i nekadašnjem ravnatelju HNK u Varaždinu, Tomislavu Lipljinu, na predstavu Bogi Ivač zbog straha da nećemo stići), studenti navališe: „Profesorice, dajte da stignemo na Bogog Ivača!“ Ta predstava, nastala od starofrancuskih farsi, postala je zaštitni znak Scene „Zvonimir Rogoz“, pa što sam mogla nego zamoliti vozača dabldekera da stisne gas.