Idealan didaktički materijal

Pored velike smrti, one trajne ili barem prijelazne, postoji i mala smrt. Neki je se sjećaju, nekima je svakodnevica, čak i isključivo vlastitim naporima. Postoji, međutim, i srednja smrt, ona koja se odnosi na prekid veze. Neki ih kroz život prebrode nekoliko, neki ih nikad, na ovaj ili onaj način, ne prežive. No, smrt je ipak apsolutna kategorija, i s njom nema zezanja, pa nema ni gradacije. Ili?

Udvojenost naslovne protagonostice: ulogu Medeje tumače Tena Nemet Brankov i Dijana Vidušin / Snimio Mak Vejzović

I Medeja i Euripidova Medeja ozbiljne su stvari, s njima nema ni igranja niti stupnjevanja. Prva je opasna strankinja magičnih moći, ljubavnica i prokletnica vlastitom odlukom, čiji su institucionalizirani dani već i njoj samoj, svjesno ili podsvjesno, odbrojani. Sam komad „najboljeg od prvih“ neupitan je kanon, ali i poveznica, s obzirom na to da prikazuje ljude „onakvima kakvi jesu“, a čak ni Darwin nije uspio ozbiljnije evolutivne procese unutar vrste sažeti u tek dva tisućljeća. Kako god je interpretirali, koje god joj argumente, oblike ili glasove (do)davali, suvremeni ili manje suvremeni kazalištarci moraju se pomiriti s Medejinom nepromjenjivošću, s nemogućnošću kompromisa koju tako suvereno zagovara i čini. Ona je ono iznad ljudske, ili uobičajene, razumljive i prihvatljive vizije, čak i kad je riječ o ostrašćenoj osveti. Njezin je primjer nedosežan, čak ni u najracionaliziranijim modifikacijama mita, kad je u igri uzmak, rezerva ili „lukavi plan“.

Sreću svojih malih smrti Medeja dočekuje porazom srednje, ali ne razmišlja o velikoj. Samožrtvovanje ili odustajanje nije opcija, čak i ako cijena jest ona koju će vlastitom odlukom platiti. Riječ je o ekonomiji osjećaja: tezulja nepojmljivog žara više cijeni bol drugoga nego vlastitu, izdajnika nego izdane. Osim tog „zadovoljstva“, donosi i ono ponovnog izopćenja, ali obogaćenog: na početku se odrekla roda, svojim osvetničkim činom naizgled se odrekla i vrste. Ili barem tako izgleda u današnjem i ovdašnjem stanju stvari, koje nije i ne može biti univerzalno. No današnji svijet bitno je siromašniji, ili barem fokusiraniji, od antičkog u zamišljanju sfera i sila koje čovjeka gone da bude ono što jest i čini ono što čini.

Dvostrukošću naslovne protagonistice, Medeja Dramskog kazališta Gavella u režiji Franke Perković i dramaturgiji Dine Pešuta, pokušava nadomjestiti taj organski nedostatak. Udvojenost na igru Dijane Vidušin, koja posvećeno i trajno čak i klasičnim tragičnim rolama daje uvjerljivu suvremenost, i nesputane, a ponekad i nekontrolirane eksplozivnosti Tene Nemet Brankov, nije ovdje jedini inovativni alat: dramaturška intervencija je kao svojevrsni uvod uvela Andersenovu Malu sirenu sve do njezinog prvog samožrtvovanja.

Osim toga, Medeje se na osvetu odlučuju, pa je i izvršavaju navlačenjem i skidanjem tipično muškog nasuprot tipično ženskom kostimu u kreacijama Marite Ćopo: u hlačama i košulji groze se i uvjeravaju, najprije same sebe, dok u haljini upravo muškom košuljom čine onaj konačni i najimpresivniji čin osvete. Pritom se suptilno nameće i pitanje bi li odluka i čin bili isti da posrijedi nisu sinovi. Nadalje, scenografija rasutih artefakata iz svih faza života Nine Bačun inzistira na nepostojanju vertikale, osim ako ona nije ljuljačka, čija nestalnost i neutemeljenost sugerira ovu ili onu vrstu tragičnog kraja. Možda želi reći da čovjek, sa svim olimpskim ili drugim celestijalnim silama ili unatoč njima, ostaje sam kako bi uspostavio vlastitu vertikalu, barem donekle i nakratko.

Sve to predstavu čini idealnim didaktičkim materijalom, lektirom koja obvezuje i tumači samu sebe, Medeju s upisanim fusnotama za one koji žele znati više ili barem kvalitetno odgovoriti na pitanja u već nekom od stupnjeva obrazovnih procesa. Koliko ima Medeja? Ona je jedna, ali je kompleksna, strankinja u stranom okruženju, ljubavnica koja je žrtvovana i koja se žrtvovala, pa mora i žrtvovati, čak i ono što se smatra najvrednijim. Na koga nas to pomalo podsjeća? Na Shakespeareova Othella, postavila ga je ista redateljica u istom kazalištu prije nekoliko godina. A sad pitanje za izravni upis na Filozofski fakultet: gdje u domaćoj dramskoj književnosti odjekuje racionalna argumentacija Jazona kad Medeji tumači da je za nju bolje da je ostavi? Aha, ovo je trik-pitanje. Možda na Križovca iz Krležine U agoniji jer se sličnom verbalnom ekvilibristikom pokušava obraniti od svoje krivnje, a ta krivnja posljedica je njegove žudnje, ali i patrijarhata koji ga oslobađa te krivnje. Zaslužuje li Medeja osvetu, bogova ili ljudi, ili je njezina sudbina već sama po sebi prokleta tako da bi svaka nova osveta bila izlišna? Ne znam, još nemam djece, ali planiram ih imati što više. Koliko smrti poznajete?