Bogatstvo tema i stilova

Tijekom 20. izdanja Međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox prikazan je za dosadašnje festivalske standarde rekordan broj domaćih dokumentaraca, njih čak 22. Od toga se 11 filmova natjecalo u Regionalnoj konkurenciji, da bi se naposljetku dva filma okitila nagradama. Dok je dokumentarac Grand Prize redateljice Anje Koprivšek, intrigantna priča o dijelu zagrebačkog LGBTIQ miljea koji se okuplja na gradskoj ballroom sceni, osvojio Posebno priznanje u kategoriji najboljeg mladog autora ili autorice do 35 godina starosti, Mali pečat za najbolji kratki film dodijeljen je ostvarenju U tranzitu scenaristice i redateljice Lucije Brkić. Posrijedi je kratki 15-minutni dokumentarac o još uvijek mladoj i energičnoj volonterki Tinki, Riječanki koja je jedno vrijeme u rodnome gradu intenzivno pomagala migrantima koji bi se zatekli na gradskom željezničkom kolodvoru. To su ljudi koji žele na Zapadu potražiti novi i bolji život, a riječki kolodvor jedna je od postaja u tom tranzitu. Tinka je za njih prikupljala hranu, vodu i ostale potrepštine, a zbivanja tijekom jednog takvog njezina dana 24-godišnja autorica, koja je nakon diplome stečene na Odsjeku za kulturalne studije na Filozofskom fakultetu u Rijeci upisala i studij dokumentaristike na zagrebačkoj ADU, pohvalno bilježi posve nepretenciozno i bez imalo patetike. Film je dobro režiran i kompaktan, odlikuje ga vrlo solidan ritam te neposredan pristup i temi i protagonistici, pa bi i budući projekti Lucije Brkić svakako trebali biti zanimljivi.

Kadrovi iz filmova Lijepi i dragi ljudi Igora Mirkovića, U tranzitu Lucije Brkić te Trokut Pravac Točka i Bol Ivana Faktora / Izvor ZagrebDox

Posljednji filmovi Ivana Faktora

Najzanimljiviji, a možda i najuspjeliji domaći filmovi prikazani na festivalu, jesu dva posljednja ostvarenja plodnog i izuzetno cijenjenog multimedijalnog umjetnika, autora eksperimentalnih i eksperimentalno-dokumentarnih filmova Ivana Faktora, koji je preminuo početkom studenog prošle godine. Faktor je bio iznimno značajan autor i na području fotografije i videoinstalacije, osvojio je niz nagrada u zemlji i inozemstvu, uključujući i dvije godišnje Nagrade „Vladimir Nazor“, za film 2003. te za likovne i primijenjene umjetnosti 2010. godine. Od dva Faktorova filma koja su prikazana na ZagrebDoxu Bol je zapravo njegovo testamentarno ostvarenje. To je autoportretni dokumentarac u kojem je on snimao svoje tijelo i reakcije tog tijela pod utjecajem Parkinsonove bolesti. Riječ je o istovremeno hrabrom i potresnom filmu: dok ga gledamo, s jedne strane svjesni smo koliko su Faktorova bolest i njegovo stanje bili ozbiljni, jer mu ruka s kamerom drhti, on teško diše i stenje, jednako tako teško se i kreće. Ali s druge strane on je unatoč svemu uporan i postojan u želji da takva svoja stanja zabilježi. Kao da ne dopušta bolesti da bude jača od njega i da nadvlada njegov vitalitet, njegovu želju za umjetničkim stvaralaštvom.

Faktor je u Boli, i doslovnoj i metaforičkoj, ostao dosljedan svojoj poetici, i na razini teme i na razini izvedbe. Tema je opet njegovo tijelo: sjetimo se autorova filma Autoportret iz 1980. godine, pa filma iz 2006. kojem je naslov također Autoportret, u kojem je medicinskom mikrokamerom snimao unutrašnjost svoga tijela. Bol zaokružuje i seriju njegovih filmova u kojima je isticao osobni pogled na svijet koji ga je okruživao, u čemu je također bio dosljedan, osobito tijekom posljednjih 15-ak godina stvaralaštva, u kojem su nastali filmovi Pustara, Strange Fruit i Sve bih ostavio ovdje.

Kultni umjetnici i anarhisti

Faktorov drugi film prikazan na festivalu nosi naslov Trokut Pravac Točka, i u njemu je on smontirao i u kompaktnu cjelinu uobličio materijal koji je snimljen davne 1991. godine, na početku Domovinskog rata. Promatramo multimedijalne i konceptualne umjetnike Tomislava Gotovca, Vladimira Dodiga Trokuta i samog Faktora, dok pod utjecajem alkohola tijekom prve ratne godine izvode ludorije na Zrinjevcu. Gotovac i Trokut bili su anarhisti sposobni umjetnost napraviti baš od svega, recimo od skupljanja palog lišća, što je i prikazano u filmu. Faktor je u filmu nešto smireniji, on kamerom bilježi sve što oni rade, pa i samoga sebe. Važno je istaknuti da su sva trojica u svemu tome autentični i svoji, osobito Gotovac i Trokut koji su jasno prepoznatljivi i zapravo tipični. Gotovac s podsmijehom i kritički govori o krvavoj američkoj zastavi na tadašnjoj zgradi američkog veleposlanstva, kao i o genijalnom redatelju Howardu Hawksu. Vladimir Dodig Trokut,  koji je bio ne-umjetnik i utemeljitelj antimuzeja, citira Baudelairove Cvjetove zla i Spleen Pariza.

Zgodan je detalj kada Gotovac Faktora nagovori da njega i Trokuta snima polukružno, dok hodaju Glazbenim paviljonom na Zrinjevcu i dok se u hodu mimoilaze. Faktor tako kao da u jednom segmentu varira kružno kretanje koje je poznato iz Gotovčevih filmova Glenn Miller 1 (Srednjoškolsko igralište 1) i Glenn Miller 2000.

Dokumenti prošlih vremena

Novi film na festivalu predstavila je i plodna, agilna, ali i angažirana vizualna umjetnica Renata Poljak, koja se posljednjih godina nešto intenzivnije bavi temom sjećanja, odnosno uspomena na prošlost za koje smatra da se ne smiju zaboraviti. Nakon što se u filmu Porvenir iz 2019. posvetila stoljetnom otiskivanju ljudi iz Dalmacije na more, konkretno njihovim odlascima u daleke druge zemlje u potragu za boljim životom, jer su ih odavde tjerali peronospora, siromaštvo, glad, nezaposlenost i ratovi, u recentnom dokumentarcu s elementima eksperimentalnog filma Šume šume tema je sjećanje na Drugi svjetski rat koje je izloženo kroz uspomene dviju još uvijek živih partizanki, od kojih jedna ima 96, a druga čak 105 godina.

Poljak je dosljedna autorica odana zaleđu eksperimentalnog filma, pa se kadrovi šuma iz naslova pretapaju u skladu s poetikom tog filmskog roda, insertiraju se i isječci iz starih žurnala i dokumentaraca, a poetičnošću se izdvaja sekvenca koja se ponavlja nekoliko puta. Dok u offu slušamo zapise iz dnevnika djevojke koja je u ratu umrla od tifusa, a bila je zaljubljena u suborca, emotivnost tih riječi autorica dodatno naglašava tako što ih ilustrira kadrovima razodjevenih ženskih leđa, preko kojih oko kamere prelazi nježno, istovremeno obzirno i gotovo taktilno.

Analogni ljudi u digitalnom vremenu

Nakon što je početkom veljače predstavio svoj novi dugometražni igrani film Slatka Simona, Igor Mirković na ZagrebDoxu premijerno je prikazao i dokumentarac dugog metra Lijepi i dragi ljudi. U djelu koje je nastajalo punih 16 godina, Mirković kao scenarist i redatelj te Silvestar Kolbas kao snimatelj prate fotografa Šimu Strikomana te bilježe njegov dugovječni projekt Milenijska fotografija. Kad govori o ovom filmu, Mirković ističe zahtjevnost takva maratonskog procesa, i sa strane produkcije u koju se krenulo bez ikakvih sredstava, i sa strane realizacije u kojoj je fotografa na njegovim zadacima valjalo pratiti diljem Hrvatske i bliže okolice, od Strikomanovih rodnih Vodica i Splita preko Rijeke i Mrkoplja do Livna i Zagreba, uz nažalost neostvareni pokušaj u Španjolskoj. Fotograf je osebujna osoba koja doslovce živi za svoj projekt, a ljudi oko njega, od supruge i prijatelja do kolegica i kolega, opisuju ga na slikovite načine.

Kada je prije gotovo 25 godina započeo projekt Milenijske fotografije, Strikoman je poput svih nas živio u nekom drugom vremenu, u kojem je svaka fotografija posjedovala posebnu vrijednost i smisao. Danas smo zatrpani fotografijama i općenito vizualnim atrakcijama, svatko u džepu u mobitelu već ima fotoaparat, no protagonist je još uvijek zanesenjak, kao i na početku priče. Film u određenoj mjeri funkcionira i kao kronika jednog dugog razdoblja, onih četvrt stoljeća, kao priča o analognim ljudima u digitalnom vremenu. Svijet oko njih mijenja se, oni su tih promjena svjesni, ali pokušavaju sačuvati barem dio ili privid stalnosti, pouzdanosti, pa i tradicije. Oni su svjesni prolaznosti vremena i svih promjena, koje mogu biti dobre, ali i loše, primjerice iseljavanje stanovništva iz turističkih gradova na obali, kao što vidimo u Dubrovniku, ali i drugdje je slično. Strikoman i njegov projekt u tom kontekstu mogu poslužiti i kao svojevrstan vodič ili orijentir.