Urbi et orbi: novi muzej na Celiju u Rimu

U Rimu je 12. siječnja 2024. otvoren novouređeni arheološki park na Celiju i u njegovu sklopu Muzej Forma Urbis. U parku, koji ima slobodan ulaz, predstavljeni su u novom postavu antički kameni spomenici zanimljive ikonografije i raznolikoga epigrafskog opusa, mahom ulomci arhitektonske dekoracije i izlošci funeralnoga karaktera: od jednostavnih cipusa i ara, komemorativnih stela, sarkofaga te monumentalnih grobova bogatih senatora poput onoga Servija Sulpicija Galbe. Riječ je o brojnim nalazima s arheoloških istraživanja Rima u kasnom 18. stoljeću, organiziranima prilikom čišćenja terena za izgradnju novih gradskih četvrti na Eskvilinu i Kvirinalu. Ti su arheološki spomenici bili smještani u različite prostore – gradske, crkvene i privatne, dok je velik dio materijala bio pohranjen u Gradskom arheološkom skladištu otvorenu 1884. na prostoru parka, preimenovanu 1929. u Antiquarium Comunale. Sačuvani nalazi iz tog prostora čine jezgru predstavljene zbirke u parku.

Središnja izložbena dvorana Muzeja Forma Urbis / © Muzej Forma Urbis, Rim

Forma Urbis Romae

Muzej je posvećen jednom osobito vrijednu spomeniku – monumentalnoj karti Rima, Forma Urbis Romae, nastaloj između 203. i 209. godine, u vrijeme vladavine Septimija Severa. Karta je izvorno bila 13 m visoka i 18,10 m široka, površine oko 250 m² i bila je sastavljena od 150 mramornih ploča poredanih u 11 redova te fiksirana na zid u auli unutar Hrama Mira (Templum Pacis), tada sjedištu rimske prefekture, vjerojatno prilikom obnove Hrama oštećena u požaru 192. godine. Zid je sačuvan u potpunosti, s utorima za brončane nosače, kao vanjski dio sjevernoga zida crkve sv. Kuzme i Damjana na Rimskome forumu. O povijesti karte znamo jako malo; najnovija istraživanja upućuju na to da je bila uništena u velikom potresu 443. Tijekom ranoga srednjeg vijeka brojni su ulomci bili reutilizirani ili iskorišteni za proizvodnju vapna, kakav je bio običaj u to vrijeme, dok je tek manji dio ostao sačuvan, zakopan pod zemljom.

Tijekom radova na uređenju okolnoga prostora crkve sv. Kuzme i Damjana 1562. pronađeni su ostaci karte: jedan manji dio još uvijek ugrađen u zid (riječ je o mramornim pločama koje su činile dekorativnu bazu visoku 4 metra) te fragmenti raštrkani u okolnom prostoru. Ulomci su preneseni u vrt palače obitelji Farnese na Campo de’ Fiori, gdje su bili dostupni tadašnjim istraživačima sa svrhom rekonstrukcije karte u crtežu. Godine 1673. Giovan Pietro Bellori, nakon što je resistematizirao zbirku, objavljuje crteže 163 ulomka sa željom da se potakne interes za tu vrijednu zbirku. Knjiga nije postigla željeni cilj, ulomci su ostali zaboravljeni da bi potkraj 17. stoljeća brojni fragmenti bili ugrađeni kao građevinski materijal u novi zid koji obitelj Farnese podiže prema Tiberu. Zaslugom antikvara Francesca Bianchinia, sačuvani ulomci bijahu preneseni početkom 18. stoljeća iz vrta u jednu dvoranu palače, gdje je ponovo pokrenuta njihova analiza. Nažalost, ubrzo nakon smrti kardinala Odoarda Farnesea 1626, posljednjega predstavnika moćne obitelji, palača je pripala španjolskoj kruni, koja će nakon dugogodišnjih diplomatskih napora, 1741. prepustiti Rimu kamene ulomke. Oni su tada preneseni u papinsku palaču na Kvirinalu, a 1742. u Muzej na Kapitoliju, gdje su bili izloženi u drvenim okvirima. Preseljenjem u Muzej započelo je ozbiljno i sustavno istraživanje i brojne objave, od kojih treba istaknuti knjigu crteža Giovannija Battiste Piranesija iz 1756. te knjige Heinricha Jordana iz 1874. i Rodolfa Lancianija iz 1902. Svako od navedenih izdanja donosi crteže, komentare i ubikaciju pojedinoga fragmenta unutar gradske strukture te je svako sljedeće obogaćeno novim nalazima.

Mramorni ulomci karte i pripadajuće legende  / Snimio  M.V.

Godine 1955. ulomci su preseljeni u palaču Braschi, a 1998. u Muzej rimske kulture (Museo della Civiltà Romana). Veliki će preokret u istraživanju karte imati digitalizacija cijele zbirke, koju je od 2002. do 2004. proveo tim istraživača sa Sveučilišta Stanford omogućivši otvoren internetski pristup iznimnim fotografijama i ostalom relevantnom materijalu. Ove godine naposljetku je otvoren muzej posvećen slavnoj mramornoj karti. Na podu velike centralne prostorije, bivše gimnastičke dvorane Doma mladih iz Mussolinijeva vremena, projiciran je crtež karte Giovannija Battiste Nollija iz 1748, uvećan do izvornih dimenzija karte, na koji su postavljeni sačuvani ulomci te je sve pokriveno staklom. Posjetitelju je omogućeno šetati se „prostorom“ ranoga Rima i prepoznavati pojedine dijelove grada i građevine. Nollijev je crtež izabran jer predstavlja iznimni spomenik rimske kartografije 18. stoljeća: prvi moderni kartografski prikaz Rima temeljen na preciznim mjerenjima, koji je ipak prostorno mnogo bliži izvornome stanju antičkoga Rima od današnjih karata.

Monumentalna mramorna karta

Do danas je sačuvano 1186 ulomaka, uglavnom pronađenih u 16. stoljeću, ali nekolicina i kasnije: recentno npr. četiri ulomka tijekom arheoloških radova prilikom izgradnje Linije C rimskoga metroa 2006. te jedan 2014. prilikom radova na palači Maffei Marescotti. Također, 87 je ulomaka izgubljeno u međuvremenu, ali su ostali sačuvani u crtežima iz različitih razdoblja, od kojih su najvažniji rani crteži, iz 16. i 17. stoljeća, sačuvani u Codex Vat. Lat. 3439 (Codex Ursinianus). Fragmenti su sačuvani u različitim dimenzijama – od sitnih komadića do većih komada na kojima se prepoznaju crteži i natpisi – te u različitom stanju očuvanosti, pokazujući oštećenja izazvana vatrom, atmosferilijama, padom i dugim boravkom pod zemljom. Svi poznati dijelovi čine oko 15 posto cjelokupne karte, koja u mjerilu 1:240 prikazuje površinu od 13,55 km² grada Rima. Od ukupnog broja sačuvanih ulomaka svega ih je dvjestotinjak topografski identificirano i postavljeno unutar karte, dok je manji broj izložen u drugim prostorijama Muzeja kako bi se na izvornim kamenim komadima lakše promotrio urezani crtež, shematski prikaz neke građevine ili prostora putem uobičajenog znakovlja koje prepoznajemo i na drugim kartama iz toga vremena. Tako su na karti prikazani trgovi, ulice, hramovi, insule, bazilike, terme, akvadukti, amfiteatri, kazališta i druge građevine, često s pripadnim nazivljem. Sve je prikazano shematskim crtežima uporabom uobičajenih oznaka za pojedinu građevinu ili prostor, uredno raspoređeno po cijeloj površini karte, te su crteži i natpisi bili obojeni svijetlocrvenim minijevim pigmentom.

Namjena karte

Ostaje otvoreno pitanje namjene ovakve karte. Kartografija je u antičkome Rimu bila vezana uz administrativne, fiskalne i vojne sadržaje i ciljeve, ali i one ideološke i političko-propagandne. Prema nekim istraživačima, Forma Urbis vizualizacija je katastarskih dokumenata iz arhiva Rimske prefekture te je služila kao matrica rimskoga katastra za upravljanje prostorom, ponajprije u razdjeli javnih i privatnih prostora, što je uključivalo i fiskalna pitanja. Takvo je stajalište danas uglavnom odbačeno s obzirom na to da je karta bila toliko visoko od očišta i da se uglavnom malo toga moglo pročitati ili prepoznati. Također, nisu utvrđeni tragovi promjena ili ažuriranja; karta je bila fiksna, gotovo anakronistička već u vrijeme nastanka. Utoliko, karta može biti „dokument“ kojim se prikazuje javno gradsko dobro, koje se nije moglo mijenjati, prodavati / kupovati i u koje se nije moglo lako urbanistički intervenirati, posebice nakon velikih obnova kakva je bila u vrijeme Severa. Drugi pak istraživači kartu vezuju uz geografske prikaze, kao tek jedan descriptio totius urbis koji omogućuje prikaz različitih dijelova grada, pomaže u orijentaciji bez nastojanja za detaljnim ili točnim opisom. Tako se mogu opravdati brojne pogreške, nedostaci ili pogrešne orijentacije na karti. U tom je smislu karta mogla služiti kao monumentalni simbolični izraz ugleda i moći – poput serije Italia picta – označujući dominij nad najvažnijim gradom Rimskoga Carstva.

O potrebi izlaganja ulomaka i pokušaja rekonstrukcije karte u prostoru novoga Muzeja raspravlja se od 2016. Otvaranje Muzeja dočekano je s velikim oduševljenjem i popraćeno je u svim medijima, budući da znači novi početak u istraživanju povijesti i konteksta nastanka karte te njezine vrijednosti i značenja za poznavanje urbanističkoga razvoja staroga Rima. To se ponajprije odnosi na korištenje suvremenih tehnologija i metoda u istraživanju kamena (izotopske analize, katodoluminescencija, lasersko skeniranje), kojima je odbačeno dosadašnje mišljenje da je riječ o himetskom mramoru i potvrđeno da je karta izrađena u prokoneškom mramoru koji je u Rim stizao s Bospora. Također, provodi se digitalizacija i izrada 3D-modela svakog ulomka, što uvelike pomaže u spajanju i slaganju. Upravo je u tijeku novo skeniranje ulomaka koje provodi Zavod za zaštitu Capitolina u suradnji s Ancient World Mapping Center sa Sveučilišta Sjeverna Karolina.