U lancu žudnje

Zanimljiva je koincidencija da su dva narodna kazališta, splitsko i varaždinsko, u razmaku od svega šest dana premijerno izvela klasik Tennesseeja Williamsa. Možda je to pokušaj odgovora na današnjicu premreženu jednakim, ako ne i dubljim tenzijama upisanima u Williamsovu dramu, staru gotovo sedamdeset godina, potaknutima zapretanim, nikad riješenim i nimalo bezazlenim klasnim nejednakostima, progrediranjem kapitalističkoga sustava do samourušavanja, zatvaranjem u krute društvene norme unatoč civilizacijskom napretku i naoko izborenim slobodama te obračunima s osobnim napastima i demonima. Tomu međutim, u obama uprizorenjima, nije pogodovalo smještanje scenske radnje u klišeje magnatske američke južnjačke obitelji, ipak znatno udaljene od socijalne i političke, umnogome osiromašene hrvatske stvarnosti kakvoj svjedočimo.

Kompleksna obiteljska dinamika, sukobi i tajne, traume koje se prenose iz generacije u generaciju, potom suprotstavljanje ustaljenih obrazaca i želje za emancipiranjem od njih, zahtjeva okoline i vlastitih izbora, hipokrizija i homofobija, ustrajanje na nedodirljivosti obitelji, prožimanje nagona za opstankom i nagona za smrću, čine djelo i dalje aktualnim i poticajnim za recentna i kontekstno utemeljena čitanja. Rekla bih da je varaždinska inačica pritom interpretativno uspjelija usprkos defetističkom kraju izmijenjenu u odnosu na izvornik, čime se iznevjerava idealizam upisan u Brickov lik.

Uloge Karla Mrkše i Roberta Plemića, izvrsnoga kao rijetko kada, najrazrađenija su i najuspješnija glumačka ostvarenja varaždinske predstave / Snimio Marko Ercegović

Odmak od izvornika vidljiv je odmah na početku već u odluci redatelja Paola Tišljarića da na scenu uvede lik Skippera, koji mističnim i pomalo mefistovskim prohodom Roberta Španića praznom scenom i artificijelno naglašenim upravljanjem s proscenija prema publici, i prije zametanja radnje, poput zalutala duha signira daljnja događanja, utvrđujući se kao pokretačka sila koja utječe na dramske osobe i razvoj situacije. Pritom se od dvaju većih dijaloga, onoga između supružnika Maggie (Hana Hegedušić) i Bricka (Karlo Mrkša) i onoga između Bricka i Dide Politta (Robert Plemić), dijalog, a onda i odnos oca i sina nameće kao određujući. Stoga temeljni antagonizam nije na liniji Maggie – Brick – Skipper, nego na liniji Dida Politt – Brick – Skipper. Sve druge relacije među dramskim osobama, bilo da se razvijaju u smjeru zgrtanja nasljedstva i ganjanja prestižnog života, kakva god vizija bila posrijedi, ili u smjeru ljubavnih i ljubavničkih aspiracija, pojačavaju tu trijadu, sukobljene principe i pripadne žudnje. Ujedno su uloge Karla Mrkše i Roberta Plemića, izvrsnoga kao rijetko kada, najrazrađenija i najuspješnija glumačka ostvarenja varaždinske predstave.

Odnos supružnika, narušen jakim prijateljstvom Bricka i Skippera, na čemu ustraje Brick, te njihovim potencijalno ljubavničkim odnosom, koji naslućuje cijela obitelj, te prijestupom i dvostrukom izdajom Maggie i Skippera (nevjerna žena i nevjeran prijatelj), potisnut je u drugi plan, iako je slijedom prizora donesen prvi i ključan je za razumijevanje drame. Sukob oca i sina ne zameće se, kao što bi se po logici stvari pretpostavljalo, zbog sinove latentne homoseksualnosti niti zbog, s druge strane, primordijalnoga nadmetanja dvaju muškaraca oko iste žene. Štoviše, naklonost majke prema sinu (Baka Politt u tumačenju Sunčane Zelenika Konjević) neupitna je kao što je više nego jasna idiosinkratična odbojnost Dide Politta prema Baki Politt. Svođenje računa i očeva agresivnost potaknuta je njegovom zavidnošću što se sin, ogrezli alkoholičar obilježen kao slab, usudi živjeti drukčije od onoga što nalažu stereotipni obrasci. Sinova slabost pred jakim ocem patrijarhom prerasta u moć u trenutku očeve spoznaje o skoroj i neizbježnoj smrti. Skipper je i u odsutnosti, pojavljujući se s vremena na vrijeme na sceni kao sjenka i pojačavajući pojedine momente, otponac žudnje. I odsutan, Skipper je osjetno prisutan, dok je Brick istodobno slično odsutan u odnosu s Maggie.

Žudnja za slobodom, za nepoćudnim tjelesnim užicima, kako u Bricka, tako i u oca, slično kao kod Maggie žudnja za materijalnom sigurnošću, pitanje je opstanka. Nemogućnost njihova ispunjenja kod Bricka se manifestira kao apatično odustajanje, kod Maggie kao grozničavo htijenje. Redatelj na kraju obrće strelicu u lancu žudnji, Brick odustaje od ideala slobode pristajući na društvenu paradigmu, na život s Maggie, na očevo nasljedstvo, i materijalno i simbolično. Uloge Goopera i Mae ostvarili su Marko Cindrić i Elizabeta Brodić.