Trube s Trškoga Vrha

Po naslovu ispada da s Trškoga Vrha iz njegove Majke Božje Jeruzalemske trešte trube i paraju zrak preko mjesnoga groblja sve do Krapine, dakle da je to prije svega jedno bučno mjesto. No istina je sasvim suprotna. Trški je Vrh vrlo mirno mjesto koje više voli tišinu nego buku, no ipak treba reći da ovamo kroz godinu često hrle hodočasnici, pa mjesto vrvi ljudima: na Duhove, prve nedjelje u lipnju, u nedjelju nakon Sv. Margarete, odnosno Majke Božje Karmelske u srpnju, u nedjelju nakon Bartolova (24. kolovoza), nakon Male Gospe (8. rujna), pa i na Zahvalnicu zadnje nedjelje u listopadu. Hodočašća ima još, pa se ipak ne može reći da je mjesto samotno. Od samoga početka nije ni bilo zamišljeno drukčije, jer je oduvijek bilo povezano s hodočasnicima.

Uostalom, tako je i nastalo. Naime, minijaturni drveni kipić (12 cm) donio je jedan od Balagovića kao suvenir s hodočašća u Jeruzalem 1669. No prilikom jednoga požara izgorjela im je kuća, a kipić je ostao neoštećen, pa je to postao početak prošteništa na Trškom Vrhu. Ljudi iz Krapine i bliže okolice sami svojim doprinosima financiraše crkvu, gradnja je počela 1750, a dovršena je 1761. U nju smjestiše kipić (kasnije i posrebren) i otada datira povijest neprekinuta hodočašćenja ovoj Majci Božjoj.

Trški Vrh je mjesto mnogobrojnih hodočašća tijekom godine / Izvor hkv.hr

Premda je dimenzijama mala i neugledna (neupućeni bi je mogli i previdjeti), ta je mala Gospa Marija postajala sve veća i privlačnija što je bivala starija. Naravno, i okolni je dekor morao biti dostojan vremena u kojem je crkva nastajala, jer u razbarušenu baroku svaku je crkvu valjalo bogato oslikati iznutra, što je u ovom slučaju u 18. st. učinio Antun Jožef Lechringer, učenik pavlina Ivana Rangera (koji je oslikao i Sv. Mariju Snježnu u Belcu i cijelu Lepoglavu).

Kako je dolazilo sve više ljudi (a nije se smjelo zaboraviti ni obranu od iznenadnih napada ratnika i pljačkaša), graditelji su podigli cinktor u obliku osmerokuta sa 4 lukovičaste kule, u kojima su smjestili kapelice koje su služile i kao ispovjedaonice, a cijeli prostor i kao sklonište za hodočasnike da se mogu skloniti pod kakav-takav krov. Pod njim su zaklon mogli naći i njihova „prijevozna sredstva“, konji. Cinktor je dovršen 1773.

Svaka barokna crkva imala je kor za pjevače i svakako orgulje da se Boga može slaviti i hvaliti i glazbom. Ni Majka Božja Jeruzalemska nije u tome iznimka. Orgulje su podignute čak i prije cinktora, dakle 1765, a izgradio ih je Anton Römer iz Graza (u kontinentalnoj Hrvatskoj graditelji orgulja često su bili iz Austrije i Bavarske). Zanimljivost ovih orgulja leži i u tome što su se od svojega podizanja očuvale do danas, s tim da su jednu restauraciju doživjele 1995. godine. E, upravo su se s tih orgulja, pod vještim prstima orguljašice Ljerke Očić, razlijegali na koncertu održanome 23. lipnja 2001. godine zvuci anonimnih autora iz 18. stoljeća, a uz nju je nastupio i njezin tadašnji česti gost, trubač Stanko Arnold iz Ljubljane.

Tada su se iz inače tihe Majke Božje Jeruzalemske doista izvijali skladni i puni zvuci kraljice instrumenata (orgulja) i prodornih truba, jer iako je nastupio samo jedan trubač, Arnold je svirao na raznim trubama, od kojih su one sopranske zaista bile jasne i prodorne. Fascinantno je bilo znati da Ljerka svira u ovoj crkvi na originalnim orguljama starima skoro 250 godinama, koje ovdje stoje od samoga početka. Eto, ja ni na tako samotno mjesto kakav je inače Trški Vrh ne mogu bez glazbe, pa me taj davni koncert pratio na ovo mjesto i onda kada ovdje nije bilo nikakve svirke, a jednom čak i kad u crkvu nisam mogla ni ući. No ja u glavi nosim kojekakve dojmove, pa sam njima barem napunila simpatični cinktor, po kojem sam se šetala sjećajući se svih prijašnjih posjeta ovome mjestu.

A dolazila sam na Trški Vrh (kao i na Kamene svatove u zapadnom dijelu Medvednice iznad Jablanovca) u sva četiri godišnja doba. Krasna je ovdje rana jesen s bogatom paletom raznih boja (koje mnogi slikari nastoje prenijeti na svoja platna) i s pogledom na brda oko Krapine, krasna je i kasna jesen s maglama i sagom vlažnoga lišća trula mirisa koje se ugiba pod nogama, a pogled preko groblja prema Krapini ili od Krapine prema Trškom Vrhu o Sisvetama dovabio nas je ovamo više puta jer je izvanredan s koje god strane gledali. I za Uskrs valja doći ovamo, pa kroz zapadni izlaz iz svetišta proći natkrivenim stubištem do 14 žutih kapelica, postaja križnoga puta. Kapelice nisu na velikim razdaljinama jedna od druge, tako da se ni put od jedne Isusove muke do druge ne čini tegobnim, no ipak daje misliti.

Današnje naraštaje više privlači dinamičnost ili spektakularnost, pa vjerujem da je njima mamac u Krapinu prije dobro osmišljen Muzej krapinskih neandertalaca na Hušnjakovu brdu nego starinski Trški Vrh. Vidjela sam i taj muzej, postav je zanimljiv i vrijedan svake pohvale, kao i prezentacija. No kad bih se još jednom uputila prema Krapini, ne bi me privlačila ni rodna kuća Ljudevita Gaja, ni Krapinski festival zagorske popevke, ni franjevački samostan, ni spomenuti Muzej krapinskih neandertalaca kao što me u svako doba privlači Trški Vrh. Volim takva ljupka i skladna zdanja, lijepa koliko i funkcionalna, dokaz kako su naši stari mislili na više detalja nego što mislimo mi danas.

Neću reći da tada pohlepe nije bilo; bilo je i uvijek će je biti. No kad je svekoliki puk davao novac za nešto što je osjećao svojim, zacijelo će to onda znati i (sa)čuvati. Zato je Majka Božja Jeruzalemska na Trškom Vrhu narodni spomenik. Kao i Narodno kazalište u Pragu, na kojem piše NÁROD SOBĔ (narod sebi), jer je i njega (kao prvorazrednu nacionalnu vrijednost) nakon jednoga požara ponovno podigao svekoliki narod.