Strojevi za dušu

Ima jedan prizor koji me odnedavno zabavlja, a to je kad se pušač ili pušačica probiju na početak reda do blagajne, i zatraže svoje cigarete. I onda to izgleda otprilike ovako: Imate li crveni? Ne, imam samo plavi! A, onda ništa! – i nesretni ovisnik ode dalje u potragu za svojom kutijicom čežnje. Nekad ti jadni ljudi traže dugi, a kasirka ima samo kratki, ili zlatni, pa neće srebrni, ili bez mentola, a imaju s mentolom; ukratko, ma koliko im treba dim, ne žele uvući u pluća bilo što. S pijancima nije ni slično. Dobar dan, imate li karlovačko? Ne, samo ožujsko! Može, toči – i sretni ovisnik strusi mrzlu pivu. Nikad još nisam čuo da bi netko odbio lozu, iako više voli travu, ili neće bijelo, jer baš mora crno. Nemate Gordonov džin? Onda ću gusti sok – je li da je to nemoguć odgovor?

Izvor Pixabay

Moja je radna teorija da je to nekako povezano s metaforikom tijela, koja nam je duboko usađena. Pluća su krila srca, kažu u jogi, a Susan Sontag smatrala je da su simbolično mjesto duše, jer se inače ne bi pjesnici razbolijevali od tuberkuloze. Za nas su sjedište daha, koji je zapravo duh, što je i biblijska simbolika, pa je jasno da u tako važno i osjetljivo područje ne želimo unositi bilo što. Naprotiv, želudac pripada nižim predjelima trupa, utrobi u kojoj se miješaju ne baš reprezentativni sokovi, a u blizini su i jetra i žuč, sjedišta ljutnje; ta nam je drevna predodžba zadržana u izrazima kao što su žučljiv čovjek i ide mi na jetra. Onamo se zbog toga može lijevati bilo što, nema unutra mjesta finesama i osjetljivosti. S tim bismo saznanjima možda mogli objasniti današnju fascinaciju vejpanjem. Ono što je izmišljeno da bi ovisnicima o nikotinu olakšalo skidanje s cigareta, postalo je ovisnost po sebi, a navukli su se i ljudi koji nikad nisu pušili. Primjećujem neobičnu strast i pažnju kojom se inhaliraju plinovi iz tih zagonetnih sjajnih, metalnih i plastičnih naprava, koje zahvaljujući bateriji sagorijevaju dragocjeni rijetki plin, što se potom požudno udiše. Mora da se time puni nešto važnije od pluća, vjerojatno duša, no trik je u tome da se to čini na mehanički način. Mašina za proizvodnju nikotinskih plinova donekle podsjeća na instrument, i to puhački, jer ima usnik, ali troši struju pa se ne može odložiti poput klarineta ili oboe. Dimilice su strojevi, i čovjek je na njima radnik na sličan način na koji su bravari koristili tokarilicu ili tesari kružnu pilu. Oni koji vejpaju nikad neće osjetiti nemar pušača što mlohavo drži cigaretu ili čak zaboravi na nju te je pusti da izgori; rad je na njoj ozbiljan i predan, a to je rad na punjenju duše. Da želudac ne može konkurirati duši, vidi se i po tome što ne postoje priručne destilerije, alkoholna analogija dimilicama, koje bi pilci nosili sa sobom da si na licu mjesta ekstrahiraju neko neobično piće na električni pogon; osobne destilerije drže se u garažama i podrumima, i stražnjim i donjim prostorima života, te se ne iznose u javnost.

Složen je odnos poroka i stroja, jer stroj mora doći u dodir s tijelom, što se ne može postići bez nelagode. Iako se o strojevima za seks piše tu i tamo, uvijek se dosad stvar slamala – što je malo nezgodan izbor riječi – na tome da još uvijek ne postoji umjetni materijal koji bi prevario osjet dodira. On je nužno hladan i stran, što onemogućuje užitak, osim ako ste fetišist. Stroj za kockanje, koji više ne moramo posluživati u za to određenim institucijama – po čemu su kockarnice slične bordelima – sada se nalazi u svakom kompjutoru i mobitelu, pa ga možemo imati uvijek sa sobom, poput online pornografije. I kao što posjetitelji stranica namijenjenih odraslima užitak zadaju sami sebi, tako se tom istom rukom pokreću igre na sreću. Ono što u hazardu prelazi granicu između stroja i ljudskog tijela je novac, zbog čega se igre na sreću često reklamiraju metalepsom.

Metalepsa je, kako je to definirao Gérard Genette, figura koja probija granicu između fiktivnog i stvarnog svijeta, kao kad lik izađe iz slike ili glumac siđe s pozornice u publiku. Tipični oglas za kockanje prikazuje novac kako skače iz stroja i prelijeva se na dobitnika, a vidio sam i varijantu u kojoj na mobitelu iskoči pravi kotač za rulet te vaš pametni telefon u trenu postane pravi stol u Monte Carlu. Drugo je stalno mjesto pokazivanje nemogućeg kao mogućeg: grom vas udari dvaput, mjesto bezveznog prijatelja zauzme prekrasna žena, fićo se pretvori u limuzinu, čak se kolega u kasinu udvostručio nakon što je sve stavio na duplo – jednom riječju, orgazam je zajamčen, iako samo time što je prikazan; no tako funkcionira metalepsa, da imaginarno prikaže kao stvarno.

Gutanje pilule simbolični je poljubac, kao i pušenje ili pijenje, a usisavanju ljubavi služi i stroj za vejpanje, baš kao i hladna krigla na šanku. Naša duša traži sve više strojeva. Pošast online kockanja stoga se nezaustavljivo širi, uz sveprisutnost i normalnost reklamiranja tog užasa – pa nikome nije sablažnjivo da je Admiral casino sponzor klizališta u Novom Zagrebu, tako da pod njegovom kupolom, simboličnim majčinim skutom, rastu budući ovisnici. Vrijeme koje odriče čovjeku pravo na dušu zarađuje na strojevima koji tu dušu pune dimom i iluzijama.