Stoljeće Knifera i Vanište

Izložba posvećena obljetnici stogodišnjice rođenja dvojice velikana hrvatske likovne umjetnosti, Julija Knifera i Josipa Vanište, otvorena 11. travnja u meki naše suvremene umjetnosti u Zagrebu, više predstavlja pokušaj afirmacije spomena na dvojicu neospornih autoriteta, nego neki oblik sustavnije rekapitulacije (osobito ne one kritičko-komparativnoga tipa) njihovih opusa. Razlog tomu prije svega je u činjenici da se izložbom predstavljaju isključivo umjetnički eksponati koje Muzej suvremene umjetnosti posjeduje u svojim zbirkama. Stoga je ogromna šteta što je kritičko-retrospektivna izložba planirana za travanj ove godine u osječkom Muzeju likovnih umjetnosti otkazana iz praktičnih razloga budući da zgrada muzeja ide u strukturnu energetsku obnovu.

Josip Vaništa: Beskonačni štap / U čast Manetu, 1961, stolica, štap, cilindar / Snimio Slavko Midzor / PIXSELL

Okrugle obljetnice i djela velikih umjetnika

Neopravdano bi bilo reći kako su naši slavljenici u posljednjih desetak godina bili zapostavljeni. Josip Vaništa imao je retrospektivnu izložbu Ukidanje retrospektive 2013. godine, a kustosica i urednica izložbe Nada Beroš potrudila se objaviti i opširan katalog u kojemu su objavljeni prilozi većeg broja autora. Godine 2014. povodom devedesete godišnjice rođenja te desete obljetnice smrti predstavljena je prva velika retrospektivna izložba Julija Knifera pod nazivom Bez kompromisa, koju je kustosica Iva Radmila Janković pripremila uz stručnu pomoć Kniferove kćeri Ane i povjesničara umjetnosti Zvonka Makovića. Izložba Bez kompromisa gostovala je potom u Kniferovu rodnom Osijeku. Tom je prilikom za fundus Muzeja likovnih umjetnosti otkupljeno jedno Kniferovo platno iz 2003. godine, čime se nastojao ispraviti veliki propust osječkoga muzeja koji do tada, unatoč tome što je riječ o umjetniku rođenome u Osijeku, u svom fundusu nije imao ni jedno Kniferovo reprezentativno djelo.

Prilikom otvaranja izložbe u Osijeku, Zvonko Maković je rekao: „Iako retrospektiva zvuči konačno, o Kniferu se može mnogo reći i s manje (koncentrirati se na neki problem) i s više radova (proširivati segmente). Ova je izložba otvorila mnoga pitanja (...)“. Iz Makovićeva je pera 2002. godine izašao u nas jedini klasični monografski prikaz Kniferova opusa. Godine 2022. u suradnji Makovića i Christiana Rattemeyera objavljena je knjiga Julije Knifer: Collages for Meanders u izdanju njujorške izdavačke kuće OSMOS Books. Godinu dana prije Makovićeve knjige, izašla je i Kniferova monografska analiza pariškoga povjesničara umjetnosti sa Sorbonne Arnaulda Pierrea – Julije Knifer: Meandres (2001).

Osim klasičnih povijesnoumjetničkih narativa, u Kniferovu je stvaralaštvu uočen veliki potencijal za različite oblike kritičko-teorijskih analiza i diskusija, što je pokazao i znanstveno-istraživački projekt Krešimira Purgara proveden u sklopu Centra za vizualne studije pod nazivom Slika i antislika – Julije Knifer i problem reprezentacije, koji je zaključen simpozijem 2017. godine i objavom zbornika znanstvenih studija o umjetniku i njegovu opusu. Na temelju Kniferovih meandara Purgar je želio pokazati da „pripisati nekom umjetničkom djelu trajnu vrijednost zato što je ono u određenim povijesnim okolnostima tu vrijednost steklo u komparativnom kontekstu drugih djela znači otkriti samo jednu njegovu dimenziju… Suvremena znanost o slici u stanju je otići mnogo dalje u valorizaciji umjetničkih djela zato što ih ne promatra kao statične povijesne objekte, nego kao predmete što ulaze u nepredvidivu interakciju s mnoštvom događaja, podjednako unutar svijeta umjetnosti, ali i unutar mnogo šireg svijeta slika.“

Gledali mi isključivo kroz okvir povijesnoumjetničkog istraživanja ili izučavali umjetnička djela novim metodološkim pristupima, kakve primjerice nudi znanost o slici, nepobitno je da djela velikih umjetnika uvijek iznova daju poticaj da im se vratimo, gledamo ih, promišljamo o njima i analiziramo ih kako u kontekstu vremena kada su nastala, tako i u aktualnom trenutku. Djela Julija Knifera i Josipa Vanište nesumnjivo prožima estetska snaga kako na vizualnoj, tako i na kritičko-teorijskoj razini, što nas vraća njihovim djelima i onda kada nisu u pitanju okrugle obljetnice vezane za živote umjetnika.

Zašto se prisjećamo

S druge strane, obljetničke godine posvećene sjećanju na istaknute pojedince služe nam kako bismo se prisjetili njihova doprinosa te afirmirali određeni segment naše prošlosti, kulture ili identiteta. Na području kulture i umjetnosti volimo obljetnice jer se tada prisjećamo velikana naše kulturne prošlosti, nastojeći kroz različite memorabilijske prakse i diskurse izvući iz njihova života i djela one elemente koji su nastavili živjeti i nakon njihove smrti. Zbog toga je u okviru hrvatske likovnosti 2024. godina posebno važna jer obilježavamo stogodišnjice rođenja Julija Knifera i Josipa Vanište, ali isto tako i Ivana Picelja te Aleksandra Srneca, čije ćemo memorijske (a možda i kritičke!) analize još malo pričekati, budući da je njihova izložba predviđena za lipanj, također u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti.

Gorgona: Knifer u kutu kraj svojih meandara / Izvor Muzej suvremene umjetnosti Zagreb

Rođeni 1924. godine – Knifer u Osijeku, a Vaništa u Karlovcu – obojica su pripadali neformalnoj postavangardnoj grupi Gorgona (1959–1966), no njihovi su opusi bili temom brojnih samostalnih i skupnih izložbi kao i povijesnoumjetničkih studija kojima se nastojalo hrvatsku likovnu umjetnost neprestano držati uz bok onoj zapadnoeuropskoj. Knifer se u takvim nastojanjima pokazao podatnijim materijalom od Vanište jer je njegov inozemni angažman, koji je uključivao život u Parizu (gdje je i umro 2004. godine) te povremene boravke u Njemačkoj, pokazivao da imamo umjetnika koji ne samo da je svojom poetikom slijedio aktualna zapadnjačka kretanja na području slikarstva, nego je u određenom smislu bio u njima i djelatni sudionik. Ako se i nije nametnuo u pariškom svijetu umjetnosti kao slikar dominantne reputacije, Kniferova je inozemna karijera ostavila traga na području apstraktnog postkonceptualnog pristupa slikarstvu kakvo se razvijalo još od sredine pedesetih preko različitih slikarskih pravaca. Za razliku od Kniferove, Vaniština je umjetnička karijera bila vezana isključivo za domaću likovnu scenu te je bila opterećenija akademskom karijerom koju je gradio predajući crtanje na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.

Naglasak na razdoblju Gorgone

Analizom biografskih činjenica te umjetničkih životopisa obojice slikara, najvažnije razdoblje njihova djelovanja pripada kasnim pedesetim i šezdesetim godinama 20. stoljeća. U konačnici, bio je to i njihov formativni period kada su trebali pronaći nišu unutar koje će se osobni umjetnički senzibilitet i duh aktualnoga trenutka ispreplesti kako bi se začeli obrisi ozbiljnijih slikarskih opusa. Sudeći prema tijeku studija na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, Kniferov i Vaništin razvoj likovnoga senzibiliteta u kasnim pedesetima može pomalo iznenaditi. Naime Knifer je diplomirao kod Đure Tiljka (1956), nastavivši poslijediplomsku izobrazbu kod Antuna Mezdjića, dok je Vaništa poslije završetka nastavničkoga odjela svoju izobrazbu dovršio kod Marina Tartaglie (1950). Obojica su, dakle, put kasnije formacije nastavili izvan okvira znanja stečenih na akademiji. Presudnu je ulogu u njihovu stvaralaštvu imala neformalna grupa Gorgona kroz koju se nemiran stvaralački duh oslobađao u različitim inačicama neoavangardnih stremljenja. Aktualna izložba stavlja naglasak upravo na ovo razdoblje. Iva Radmila Janković, predstavljajući Knifera, te Kristina Bonjeković Stojaković, izlažući Vaniština djela, nastoje afirmirati opuse dvojice umjetnika prvenstveno kroz gorgonaški period. Jedan od razloga svakako leži u činjenici da je izložba satkana od djela koja se nalaze u fundusu MSU-a. Segment izložbe posvećen Kniferu cjelovitiji je, te se može zaključiti kako na potpuniji način predstavlja Knifera u cjelini. Temeljni je razlog za takav zaključak oblikovna i semantička statičnost koju je slikar kroz čitav opus kontinuirano njegovao, ali koja je uvijek iznova tražila novu interpretaciju.

Igor Zidić u sjećanjima na razgovor s Kniferom zapisao je sljedeće: „On [meandar] je lik neiskoristiv u praktične svrhe i, što bi moglo biti važno, u svojoj je strukturi samo likovni znak. Naravno da će mu razni promatrači dometnuti različita značenja na koja Vi sada i ne pomišljate, ali to se događa uvijek kad se iz više različitih očišta, gdjekad i pod nečijom sugestijom, procjenjuju smisao, funkcija i sadržaj predočenog.“

Upravo je spomenuta lišenost smisla pokretala i čitavu Gorgonu čineći temelj i Vaništinim djelima poput Srebrne linije. S druge strane, njegov Beskonačni štap/U čast Manetu svojevrsni je hommage satkan u oksimoronskom stilu, kroz čiju semantiku umjetnik isprepleće osnove visokoga građanskog društva druge polovice 19. stoljeća u Francuskoj te stvaralačku potrebu za neovisnošću i slobodom. Premda je Vaništa, uz Radoslava Putara, bio jedan od idejnih generatora gorgonaške poetike/ideologije koja je provocirala konvencionalne umjetničke prakse potičući različite oblike konceptualnog promišljanja umjetnosti, njegov je kasniji razvoj najvećim dijelom ostao vezan uz nešto što bismo iz današnje pozicije mogli promatrati kao dio građanskoga svjetonazora čime je, usudio bih se reći, izdao temeljne postulate ustanovljene u gorgonaškom razdoblju (ili ih se jednostavno, poput Đure Sedera, svjesno odrekao).

Zaključimo našu opservaciju ove izložbe s nekoliko pitanja. Prije svega, možemo li, nakon što pozorno proučimo izložbu posvećenu Kniferu i Vaništi, doista biti sigurni da nam je jasna njihova važnost u okviru hrvatske, ali i šire europske likovne umjetnosti toga vremena? Pružaju li nam izložena djela detaljnije informacije o cjelovitim opusima dvojice umjetnika? I na kraju, donose li nam ove izložbe, kao posjetiteljima upoznatima sa stalnim postavom Zbirke u pokretu MSU-a, nešto zapaženiju količinu novog materijala ili je riječ o reciklaži i rekapitulaciji segmenata njihova opusa koje smo u ranijim obilascima stalnoga postava već upoznali i apsolvirali?