Sol na ranu

Cjelovečernjim igranim redateljskim prvijencem, crnohumornom kriminalističkom komedijom naglašeno feminističkog usmjerenja Djevojka koja obećava (Promising Young Woman, 2020), britanska je glumica i redateljica Emerald Fennell postigla velik uspjeh, među inim, osvojila je Oscar za scenarij, a film je bio nominiran u još četiri istaknute kategorije – za film, režiju, glavnu žensku ulogu (Carey Mulligan) i montažu.

Njezin drugi dugometražni film Saltburn (131 min, UK/SAD, 2023) odjeknuo je nešto prigušenije, no također je svjetski zapažen i umnogome hvaljen. Iako nije osvojio nijednu značajnu nagradu, bio je nominiran za njih stotinjak, uz ostalo za pet BAFTA (film, glavni glumac Barry Keoghan, sporedni glumac Jacob Elordi, sporedna glumica Rosamund Pike, skladatelj Anthony Willis) i za dva Zlatna globusa (Keoghan i Pike). Glavno pitanje koje je pobudio kod donekle nesklonih gledatelja jest što nam je autorica filmom željela reći, odnosno je li nas htjela navesti da se zalažemo i navijamo, za ove ili one. Jedni su tzv. obični građani, puk, plebs, drugi silno bogati aristokrati. Protagonisti Saltburna dvojica su studenata s Oxforda – smjeran, neugledan građanin Oliver ­Quick i neodoljivo samouvjeren i šarmantan pripadnik elite Felix Catton. Njih će se dvojica sprijateljiti, a Felix će „jadnog“ Olivera pozvati da ljeto provede s njegovom obitelji u njihovu dvorcu Saltburn. Podugo će se činiti da pratimo djelo o tomu kako pristojan dečko niže, odnosno srednje klase neopravdano trpi kinjenje arogantno afektirane elite, čak i kad se ovi trude biti srdačni, da bi se postupno pokazalo kako su otmjeni i obiljem razmaženi Cattonovi zapravo žrtve njegovih nimalo časnih, štoviše, jezivih nakana.

Izvedba glavnog glumca Barryja Keoghana, u ulozi Olivera Quicka, zasluženo je uočena kao iznimna / Izvor IMDB

Istina, ni scenarij Emerald Fennell ni film u cjelini doista ne daju jasne upute o opredjeljenju same sineastice, niti o tomu što u tom pogledu očekuje od gledatelja, no u neku ruku, ako ne i u cijelosti, kritičko postavljanje takvoga pitanja u prvi plan moglo bi se procijeniti promašenim, temeljenim na zasadama ustaljenih i ukorijenjenih obrazaca o tome da je, budući da je riječ o klasnom srazu, nužno izabrati stranu. Fennell u tom smislu doista zbunjuje, ali to ne znači da joj manjka promišljenosti ili vještine. I Oliver i Cattonovi imaju vrlina i mana, velikih i malih, jer su, zar ne, ljudska bića, bez obzira na to kojoj klasi ili platnom razredu pripadali, a Emerald Fennell u Saltburnu to predstavlja uvelike umješno, najčešće principom postavljanja razmjerno uobičajenih, svakomu prepoznatljivih temelja, koje zatim razvija, preoblikuje, izvrće u nešto drukčije, neuobičajenije, nepoznatije, odnosno uzorke i figure prepleće, sudara i uvezuje na začudan način. Pri tome ne treba smetnuti s uma da je posrijedi prikaz zbilje s neštedimičnim rukovetima pretjerivanja i prenaglašavanja, karikiranja i hiperboliziranja, iako cjelokupni pristup nerijetko navodi na to da pomislimo kako gledamo pripovijest pronađenu u stvarnosti, u okviru prešutne konvencije da je pred nama pravi svijet, kojoj se većinom – inicijalno, automatski – predajemo prilikom gledanja nekog filma.

„Scenarij mi se utisnuo kao prilično originalno razmatranje niza zanimljivih tema“, pomalo je uopćeno, ali podosta točno ovaj film opisao njegov snimatelj, Šveđanin Linus Sandgren čiji je doprinos cjelokupnom doživljaju uistinu dojmljiv. Na planu likovnosti, Saltburn učestalo zadivljuje skladnim intenzitetom i gustoćom boja kojima malne ćutimo specifičnu težinu, od dubokih crnila do prozračnih nebeskih modrina, nerijetko gotovo noirovskim valerima svjetla i sjene, jakih kontrasta, pretežno zagasitih tonova, „raskošnih i sočnih“, kako reče sam Sandgren. Snimljen na Kodakovoj 35 mm filmskoj vrpci, Saltburn nudi slikovnu raskoš i ljepotu starijeg naraštaja kakvu se malo kad, ako uopće, dosegne digitalnim medijem, te pomalo iznenađuje što Sandgrenovo nadahnuto postignuće nije istaknuto u nominacijama za uglednije nagrade.

Izvedba glavnog glumca Barryja Keoghana, u ulozi Olivera Quicka, zasluženo je uočena kao iznimna. Tridesetjednogodišnji Irac prethodno je bio osobito zapažen u neugodnoj, gotovo izopačenoj, trilerskoj drami Ubojstvo svetog jelena (The Killing of a Sacred Deer, 2017) Yorgosa Lanthimosa, a prošle je godine nominiran za Oscara za sporednu ulogu u oporoj crnohumornoj drami Duhovi otoka (The Banshees of Inisherin, 2022) Martina McDonagha. „Teško se sjetiti glumca koji se doima toliko zagonetno“, kaže Emerald Fennell koja nije ni časka dvojila o tomu tko će biti savršen tumač neproničnoga Olivera. Intenzivnih plavih očiju, nesigurnoga klatarenja u kretnjama, nastupa u kojem se neodvojivo prožimaju dječja naivnost i usađena zlokobnost te ranjivost i bezosjećajnost, Keoghan magnetski plijeni pozornost u svakom kadru.