Skriptorij

Nenaglašeno

Unatoč svemu u padanju lišća spojeno je sve / sveci i šuma katedrala brodica koja

dolazi sa šûmom tipičnim za more Ono se prostire ujednačeno i po nečemu tmuro i

veselo, kao da pjeva, dva – tri tona, i sad topot. Kiše u lišću koje se nudi i daje tanano

treperi i podržaje ptičjem ushitu: kve kve kve kao smijeh ptice / dolazi i pristaje

brodica mirno postoje horizontala (lagani dodir vilina konjica na površinsku

napetost strukture) kao mirno veslo Zvuk vesla u nečem je dokon. A motor ustrajan i

marljiv. Marljiv ton.

A kada lađa dođe, iskoče gosti. Čuju se glasovi. Sad šumi šuma. Dopiru

To su primjedbe, uslužne riječi, pune brižljivosti. I divljenja. Ima i dokonih. Sigurno

ima i onih koji puste da raste trava i bruji vjetar šumom Košljuna. A kapi kiše tap tap,

pomalo.

Te ptice izgledaju kao da su se posvadile pa letaju. A ima i puno još toga. Kao da

trava raste. I one, baš ptice vesele se nečem. Tako izgleda njihov glas u obilju. Sve

pokušava se izraziti nekim tonom. Nedjelja je. Zvona crkve već su tu stoljećima /

Zaklon i zaštita

***

Prvi ton

Crkva Uznesenja. Ambijent boli i odbačenosti Ivana Frankopana koji bî trajno protjeran s Otoka. Obuhvaćena je svaka nit / bit toga. Ranjeni Krist u središtu kompozicije. Umorne stvari posmještene. Iznad oltara dar obitelji Dondolo. Ovjekovječeno zdanje: Raj, Čistilište, Pakao. Bljesak zalaska. Crvotočina. Crkva potječe još iz 11. stoljeća, koliko se zna. Marija Katarina našla je mir. Malo žalosti Malo svjetla Večer dolazi i zvona tonu u spokoj.

***

Pristanište

Nitko nije htio da tako bude. Jednog su dana poslali D’Anunzia. Neočekivano. Fratri se hrvu sa burom. Okolo otoka podignut je ovisok zid koji zaklanja. Unutar samostanskih zidina raste vrt. Šuma je ispunjena cvrkutom ptica. I niskom beskonačnih stazica koje kruže malenim svemirom. Grane krckaju, propadaju gube se s ritmom rasta. Sve stalno se vrti, ukrašeno svodom nebeskim I nakon smrti Blagoslov na svakome koraku. Iza njih ostalo je sve isprevrnuto. Fratri pretučeni. I grob otvoren

***

Slobodno tako leta lišće A sveti Franjo, a sveti Franjo... Cakleno lišće, čist je dan

ispunjen zračenjem sunca obiljem sunca obiljem dana preispunjen dan svjetlom i čini

se kao da ništa stalo ne bi u tu slavu sunca Više ono kao iskrenost mora, dah, kao

nitko nije tada znao da treperi dah Božje milosti u tom Umbrijcu milosrdni Bog koji

se daje i veseli i raduje i šali i poskakuje i pleše i nadilazi i prijateljski te kao prosjak

kruh sa sedam kora preko sedam mora mornarev spas i ribara glas Tada blentav

dečko još To skakutanje između rana Kristovih i bljeskanje svega u biti svega iz Asiza

gradića u dolini rijeke podno dominacije drevnih i samosvjesnih Apenina, u biti

trenutak neki Odjednom lako spuštanje noge i let Kristov vijenac rana Ništa nije

lakše reć A upravo more svjetlosti i ništa / samo to, liju se darovi Boga ovamo dolje.

Samo to.

***

Tobož

Da nemoć se pretvara u zvijezde / margarin na kruh od jučer / žličica metal dodir

porculanska šalica jeftini materijal za svakodnevnu uporabu Fratri ne mogu više Vrti

se u krug zrno šećera Rastapa crna kava srednje kakvoće sa mlijekom Tetrapak

Prostor kuhinje ispunjen do zadnjega krumpira / Krpe ormari lonci / Uvijek malo

vlage Vrte se kuharice u krug Užurbanost kuhinje Boja hladna Predvečer zamire

Lupne nešto I prevrne se naglo Dugi hodnik Obrnuta perspektiva / Odavno zašlo je

sunce i ja o tome ništa ne znam Samo gledam u zid dok taj čas umire (A sve se može

provjetriti. Utrnuti svjetiljka.) A dolje, more se talasa. Jauci bure počeli su se jačati i

pritom stidljiva strana pristaništa umiljato, sad umiljato zatvara se u se. S burom to,

ona izgleda kao da izgladnjelo puše. Kao i ja kada bih nekad odnijela sve od sebe i

otkrila. Neka se ono sve raznese. Pucaju i prevrću se lađe i jarboli. Doli, u boli, na dnu

duše. Bura zagrće sve. I sve se tad ledeni. A kad nema bure, zagrli me sunce toplo.

Već je na zalazu. Još zraka, dvije.

***

Gola je noga stupila Mliječni / mjesečevi kristali kvarca u podlozi Horizontalno

Unutarnji prostor s perspektivom Jedinstven pregledan nadohvat Neki mali ples

vode Turisti znaju biti obilježeni kapama, bojom, govorom, bosanskim: Bolan, ajde

bolan brže Tone i uklapa se Ruta broda Ravnoteža prostora Uklapa se ono

horizontalno i vertikalno S nijansama tona Osnovni ritam mase i prostora Dolazi

brod U odnosu na sve uključeno je kretanje mase i svjetlosti Melje njegov zvuk kroz

prozirni kristal bure boje rasipanja sunca tananost treperenje niti zvuk neba talasanje

voda i lepet nebeskih krila

***

Marija sjedi u ružičnjaku („Nježna si kao planina“)

U svom bježanju sa otoka kroz prolaz nalik Dardanelima slaveći kao svoj izlazak na

beskrajno more tamu bez galebova i detalja Tamo leže pogašena svjetla Lagunom

lebdi mir U skladu s vječnim zakonima prirode, lađa siječe i nosi kroz ledene čestice

tragove nemara, oksidaciju željeza neznatnih razmjera i proces starenja i raspadanja,

morsku vegetaciju na rubovima trupa nastalu po naravi slučaja i vječnog trajanja

Vjetar se slutio na vidiku. Jednoga jutra, lađa je odnijela (u svojoj utrobi) povjesnicu

sa otoka (njen jedan segment, dakako)

***

Lupus

Sveti Franjo izgleda na svim slikama kao netko tko bojažljivo pruža ruku i pritom

namješta izraz. A nije. Svetac se šali sa svijetom. I vuk u tomu zaboravi svoju

vučljivost. Život je opasan izvan toga (kruga). Sijevaju očice kad god tko se sjeti naglo

odsjeći. Strah otpada kao glečer leda. Tako, odjednom, taj lupus se našao nagao,

izgubio se u Franjinoj dobroti i Franjo je mogao poigrati se s njime, poškakljat ga po

trbuhu. I, na kraju, reći mu neizrečeno, bilo što. Taj inače urlik u tamu planine bi ga

razumio. Bio je tako blizu.

***

Frangere panum

Ništa nije bez veze. I bez odjeka, u neku ruku. Nepoznata dovoljno posve logika loze

koliko se zna, to kopno je oduvijek pripadalo Hrvatskoj, Hrvatska zemlja sa svojim

ukrasima i pismom. I tonovima i melodijom. Otočno pjevanje, otezanje i bol. Glasovi

ponad povijesti i pejsaža. U svakoj prigodi uglavnom bogate nijanse emocija.

Razbojnici su očekivali da će pronaći blago obitelji. Očekivanja se nisu ispunila.

Ostale su razvaline i bijes. Sijevanje očima i strah. Nemoć. Zadah toga stanja. Gotičke

slike. Likovi. Sve nijemo stoji na zidu. Platna. Interijeri nekad ispunjeni koralima.

Anđeli odsutni. Uskoro će noć. Mala braća neočekivano prekidaju šutnju podižu oči

u nebeski svod

Sve puno je dima. Pax et bonum. Eto, nismo znali da ćete vi tako. I uprte oči k nebu.

 * * * * * * * * * * * *

Svijet nebeski i zemaljski

Piše Darija Žilić

Kada čitate pjesme u prozi Ljubice Benović, kao da autorica njima želi dokučiti jezik životinja, ptica, riba (…) epifaniju u kojoj se sintetizira i povijest i ono prirodno, činjenice i doživljaji, poseban ritam duše, pjev anđela, ali i sve patnje koje su u prošlosti nanesene onima koji su posvećeni Božjem poslanju

Ljubica Benović hrvatska je i bosanskohercegovačka pjesnikinja, rođena 1955. u Drinovcima (BiH). Studij književnosti i filozofije završila je u Zagrebu, radi u Znanstveno-obrazovnom programu HRT-a. Piše poeziju, djela za mlade, televizijske eseje i scenarije, a za eseje i poeziju višestruko je nagrađivana.

Autorica je i nekoliko pjesničkih knjiga: Kocka na putu, Cjelov samoće, Kliješta za razbijanje orahove ljuske te Rekonstrukcija prolaznosti. Benović piše o transcendentnom, onostranom, o drugom svijetu, ali i o svagdanu, simbolistički, nizom posebnih očuđujućih, naizgled paradoksalnih slika. Njezin poetski jezik vrlo je čitljiv, kristalno jasan i razumljiv, unatoč višeznačnosti te neobičnim sintagmama. U originalnom pjesničkom izričaju nalazimo razlomljen stih, umetnuta velika slova usred rečenice, rime usred stiha, nizove asocijacija koje teku spajajući nespojivo, apstraktno i konkretno, pojmove i slike, ponavljaju se riječi i rečenice, čak i naslovi itd. U pjesmi Tobož nalazimo stihove koji to potvrđuju: „...Boja hladna Predvečer zamire Lupne nešto I prevrne se naglo Dugi hodnik Obrnuta perspektiva“.

U duhovnoj poeziji Benović umeće i dijelove iz evanđelja, nebo i more su izvori transcendentnog, a autorica se referira i na Svetog Franju: „Sveti Franjo izgleda na svim slikama kao netko tko bojažljivo pruža ruku i pritom namješta izraz. A nije. Svetac se šali sa svijetom. I vuk u tomu zaboravi svoju vučljivost.“ (Lupus)

Taj put iz ovostranog u onostrano Benović nastavlja i u Skriptoriju, svom novom ciklusu pjesama. O Skriptoriju jedan od najznačajnijih suvremenih hrvatskih pjesnika Petar Gudelj bilježi: „Skriptorij Ljubice Benović, njezina pjesnička radionica, jedno je od rijetkih mjesta u suvremenoj hrvatskoj književnosti gdje se još piše čista, prava poezija. Što bi se moglo nazvati i poezijom oduvijek i zauvijek“. Gudelj dodaje da Benović piše skrušeno i brušeno, pitomo i pobožno, književno i prirodno. A to znači da joj je u rukopisu sve književno sraslo s prirodnim, i obrnuto, pa se književnost živi, a priroda čita.

I doista, kada čitate pjesme u prozi Ljubice Benović, kao da autorica njima želi dokučiti jezik životinja, ptica, riba, sve ono što je neizgovorljivo, sve ono što se inače ne može objasniti riječima, epifaniju u kojoj se sintetizira i povijest i ono prirodno, činjenice i doživljaji, poseban ritam duše, pjev anđela, ali i sve patnje koje su u prošlosti nanesene onima koji su posvećeni Božjem poslanju. U tom smislu, pjesme su začudno i o tragičnoj povjesnici, ali na kraju pjesnikinja nadsvođuje tragiku bacajući „malo svjetla“ na posvećene prostore i ljude, prevodeći, kako piše Gudelj, s njemuštoga na hrvatski jezik. O tome također piše i Josip Sanko Rabar, o nesvjesnoj i nesputanoj slobodi izražavanja i o prirodnosti u autoričinoj poeziji.

U tome se ogleda umijeće Ljubice Benović, u pisanju koje ima posebne formalne odlike, ali i začudan pogled na svijet nebeski i zemaljski, koji u poeziji postaju sjedinjeni mistikom života i duhovnosti.