Senzacionalna Hana Rabadan u MH

Nakon što je u veljači ove godine čak i u mainstream medijima odjeknula vijest da je pobjedu u kategoriji violončela na 12. Hrvatskom natjecanju mladih glazbenika Papandopulo senzacionalno odnijela najmlađa natjecateljica, šesnaestogodišnja Hana Rabadan, 8. travnja došao je red da održi koncert u sklopu ciklusa Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj. Radi se o koncertu laureata, odnosno ovaj koncert je još jedna dodatna nagrada i stimulacija za pobjednicu natjecanja Papandopulo.

Hana Rabadan trenutno privodi kraju srednjoškolsko glazbeno obrazovanje u zagrebačkoj Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog u klasi Dalibora Crnogorca. Na državnim natjecanjima je od 2016. četiri puta zaredom osvajala prvu nagradu i bila prva u svojoj kategoriji te dva puta primila Oskar znanja. Također, dobitnica je treće nagrade na Međunarodnom natjecanju Antonio Janigro 2022. godine, dva puta osvojila je zlato na Međunarodnom natjecanju Bistrički zvukolik, na Međunarodnom gudačkom natjecanju Rudolf Matz 2019. i 2021. godine dobila je prvu nagradu, baš kao i na Međunarodnom natjecanju Daleki akordi, na kojem je 2017. i 2019. bila proglašena laureatom natjecanja.

Pozitivan dojam proizlazi iz dojmljive i dramatski minuciozno posložene izvedbe / Snimio Mirko Cvjetko / MH

Uz glasovirsku pratnju Krešimira Popovića izvela je na koncertu u Matici Vokalizu Sergeja Rahmanjinova, Sonatu za violončelo i glasovir u d-molu, op. 40 Dmitrija Šostakoviča, Sonatu za violončelo solo Györgya Ligetija i Rapsodiju concertante za violončelo i glasovir Borisa Papandopula. Dok je minijatura Sergeja Rahmanjinova bila odličan melodiozni uvod, pravi zaplet krenuo je sa Šostakovičem. U proteklih pedesetak godina Šostakovičev opus napunjen je tolikim potrebnim i nepotrebnim značenjima proizašlim iz hladnoratovskih pogleda na svijet da je bilo pravo osvježenje slušati njegovu zaigranu i iskreno „muzikantsku“ ranu sonatu koja ga izvrsno prikazuje u prikladnijem i neopterećenom okruženju. Taj pozitivan dojam svakako proizlazi iz dojmljive i dramatski minuciozno posložene izvedbe Hane Rabadan u svakom od četiriju stavaka.

U kontekst sličan Šostakovičevom uklapa se i Ligetijeva rana sonata koja je 1950-ih čak bila zabranjena od strane komisije Sovjetskog udruženja skladatelja koji su držali pod kontrolom i poslijeratnu mađarsku glazbu. Dok bismo na prvu od Ligetija očekivali avangardnu potragu za novim zvukom, ona u ovom studijskom djelu izostaje. Bartókovski zvuk i neizbježni glissandi ipak su veliki zalogaj za bilo kojeg učenika ili učenicu srednje glazbene škole, dok su za Hanu Rabadan samo još jedan prosječan dan u uredu. Gotovo isto može se reći i za izvedbu Papandopulove rapsodije koja svojom prepoznatljivom, folklorom inspiriranom brbljavošću za nadolazeću čelističku zvijezdu nije predstavljala nikakav problem. Na samome kraju, u kratkom dodatku, mogli smo čuti kako se Hana snalazi u djelima bliskima popularnoj glazbi, kao što smo to ranije čuli i kod drugih članova glazbeničke obitelji Rabadan (tata Marin izvrsno kombinira različite stilove u svojim skladbama).