Savršene slike profinjene mašte

Osobita mi je čast što vas mogu pozdraviti u ime najuglednije hrvatske znanstvene ustanove Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i najstarije hrvatske kulturne ustanove Matice hrvatske, u ime predsjednika Akademije Velimira Neidhardta,  predsjednika Matice hrvatske Mire Gavrana te u svoje osobno ime kao tajnica Razreda za književnost HAZU-a i kao potpredsjednica Matice hrvatske. No to nije sve. Posebna mi je radost što vas mogu pozdraviti i kao rođena Brođanka, koja, doduše, nije živjela u rodnome gradu, ali je uz njega vezana uspomenama iz djetinjstva i obiteljskim sjećanjima na poznatu gospođu s velikim šeširom na školskim svečanostima u gradskome parku i na šetnjama slavnim Korzom.

Prvi koji je prepoznao umjetničku vrijednost naše slavljenice bio je Antun Gustav Matoš. Već u njezinim ranim pripovijetkama otkrio je „andersensku fantaziju“, a Čudnovate zgode šegrta Hlapića nazvao je „klasičnom knjigom“ i „malim remek-djelom“. Ulderiko Donadini naziva Ivanu „banicom naše literature“, a Antun Branko Šimić igra se rodnim paradoksom pa kaže da je dobra prozna hrvatska knjiga morala biti „baš dječja“ i da ju je „morala napisati žena“. Laskavom sintagmom „hrvatski Andersen“, koja će postati trajni atribut uz Ivanino ime, hrvatsku književnicu počastile su engleske revije 1924. prigodom prvoga prijevoda Priča iz davnine, kada počinje njezina svjetska slava.

Sve to prepoznala je i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. U obrazloženju prigodom svečanoga Ivanina proglašenja članicom Akademije 1937. tadašnji predsjednik Akademije Albert Bazala piše da je Ivana Brlić-Mažuranić: „prva žena, koja ulazi u red njezinih [Akademijih] članova. U taj red dovodi je obilan njezin književni rad na polju dječje književnosti, koji se od zabavna pričanja i pjevanja s poučavanjem (…) uspinje do klasičnih Priča iz davnine, savršenih slika profinjene mašte, u kojima diše iskonska neka, naivna priroda, što obilježava genijalno stvaranje, naoko djetinjska, a ipak umno sazrela, osobita u načinu gledanja i ugođaju, općeljudski pristupačna (…) Sve to, i porodični genij od ilirskih vremena svijetlim plodovima uma vezan s hrvatskom kulturom i sjaju imena pridružena vlastita zasluga i svijetom pronesena slava hrvatskog duha s pravom su doveli Ivanu Brlić-Mažuranić u krug Akademije.“

Ja bih tim davnim riječima dodala samo ovjereni doživljaj iz suvremenosti. Ivana Brlić-Mažuranić stvorila je čudesne virtualne svjetove snažnije od digitalne ere. Stoga nikakve kompjutorske igrice neće ugroziti, a ni nadmašiti Ivanine Domaće, Regoča, Palunka i Kosjenku. Upravo suprotno, Ivanini likovi i priče obogatit će druge medije, od opere do filma, od kazališta do digitalnih tehnologija. 

I za kraj. Nedavno sam bila u Brodu na Savi i prošetala do Korza. Tu me dočekala uznosita Ivana Marije Ujević i malo dalje u parkiću pokraj stare gimnazije, u koju je išla moja mama, šegrt Hlapić Kuzme Kovačića kako zabija čavliće u čizmice. Brončana Ivana i njezino literarno dijete Hlapić neodvojiv su dio urbane vizure Broda na Savi, najvidljiviji simboli grada.

No ima nešto osim bronce i brončanih spomenika što još više vrijedi. To su Ivanine riječi i knjige. Želim vam da nakon ovoga skupa možete ponosno parafrazirati Horacija i reći: 

Exegimus monumentum trajniji od mjedi!

Čestitam organizatorima ovoga veličanstvenog skupa i želim vam uspješan rad!