Propovijed o zamkama patrijarhata

Lucy Kirkwood pripada komercijalno iznimno uspješnoj generaciji britanskih dramskih pisaca, onoj koja je preko studentskih produkcija, Bush Theatrea i Royal Courta, nastavila zacrtani put provokacije i eksperimenta. Pritom se uporno referirajući na uzore koji su jedva umakli cenzuri poput, primjerice Caryl Churchill. Probija se u ranim dvadesetima s distopijskom farsom Eksplozivno (Tinderbox, 2008), a nacionalni uspjeh potvrđuje s nagrađivanom dramom o trgovini ljudima Isprva sam se osjećala prazno, ali sada sam u redu (It Felt Empty When the Heart Went at First But It Is Alright Now, 2009). Dobiva Oliviera za Chimericu (2013), a nakon londonske praizvedbe Djece (The Children, 2016) slijedi Broadway. Njezine su teme uglavnom velike. Političke, društveno angažirane. Od povijesnih odnosa između Amerike i Kine do ekologije te neizbježnih generacijskih sukoba. Mnoge su njezine drame adaptirane za televiziju ili su postale kratki filmovi. Razvedenost i različitost u pristupima i osluškivanje aktualnih tematskih slojeva skidaju nataloženi mit o imperijalnoj sili, ali i upućuju na trendove suvremenog dramskog pisma koji će se nerijetko iscrpljivati u predvidljivostima i praznini. Ono što nedostaje jest istinska dramska napetost.

Praizvedbu Nebeskog svoda (Welkin, 2020) u dvorani Lyttelton Nacionalnog kazališta u Londonu prati pandemijski peh. Ne uspijeva se odigrati do kraja. Povijesna, sudska drama smještena je u specifično razdoblje druge polovice 18. stoljeća u kojem se izmjenjuju bogobojaznost i praznovjerje, razum i osjećaji. Vrijeme u kojem se polako profesionalizira medicina, a primalje s biljnim pripravcima idu u prošlost. Spaljivanje vještica još je u kolektivnoj memoriji, dok je žensko tijelo i dalje tabu.

Pristup Marine Pejnović nimalo ne odstupa od geometrijskih postavki i brižnih uputa u didaskalijama / Snimila Mara Bratoš

Dvanaest žena odvučeno je s radnih zadataka da bi u prostoriji sklonjenoj od rulje odlučile o sudbini jedne nevaljale. Jedini muškarac s njima ne smije progovoriti. On prenosi odluku. Matrone neposredno presuđuju o životu ili smrti mlade djevojke, procjenjujući je li trudna na temelju sulude indukcije – mijenja li raspoloženja, ima li apetita, daje li mlijeka, vidi li se trbuh. Pred nama se rastvara drama u prijevodu Mirne Herman i nasljeđu Hawthorneova Grimiznog slova, ali i suvremenijih filmskih lekcija Odmetnute porote ili Malo dobrih ljudi, no bez potrebne napetosti i mnogoznačnosti.

Redateljica Marina Pejnović scenu otvara grupnim ženskim radom u crnini. Ritam daju metle, preše, uzdasi. Jasno je da jedna matrona nije ni poslušna ni tipična čim izgovara: „Bog nije gore, nego je u nama“. Jasno je i da će se lopta usmjeriti na nju čim krene rasprava je li djevojka trudna ili ne, treba li visjeti ili ne.

U podugačkim sporim scenama nema istinske dinamike odnosa. Kretnje su mehaničke, uvjetovane glomaznom geometrijskom scenografijom Liberte Mišan i dramaturgijom stalnog cjepkanja Mirne Rustemović. Sve je crno, sivo, bezlično. Ne sjaji ni najavljivani Halleyev komet. Matematički pravocrtno i nevjerojatno tromo. Hladno i sterilno. Žensko se tijelo forsira u središte taman onoliko prvoloptaški da iritira poput oblikovanja svjetla Antona Modrušana. Jadranka Đokić kao primalja Elizabeth pokušava nijansiranom, predanom izvedbom dati nešto mesa izvedbi, no ne uspijeva, kao ni Lana Meniga koja djevojci osuđenoj na smrt Sally upisuje tek izvanjske osobine, prilično površno i neuvjerljivo. Ističe se još hladnoća, rezerviranost, ali i toplina Ive Mihalić u tumačenju ambivalentne Emme Jenkins. No, malo povišenih tonova, nešto dobrih replika i slabašna unutarnja motivacija ne čine dobru predstavu.

Nakon Plodne vode Marine Vujčić u režiji Nenni Delmestre ponovno smo u Hrvatskom narodnom kazalištu slušali dugačku propovijed. O zamkama patrijarhata i ženskome tijelu. O svemu što ne znamo, a trebali bismo znati. O gadnoj vrteški povijesti koja neumoljivo melje sve pred sobom. O banalnosti zla kojoj ne možemo umaći. Redateljski pristup Marine Pejnović nimalo ne odstupa od geometrijskih postavki i brižnih uputa u didaskalijama. Hvata se pojedinih rukavaca naglašavajući dramske nedostatke. Lišen je emocija. Važna mu je forma. Ujedno je i fina lekcija iz repertoarne maštovitosti kad uzmemo u obzir da u susjednoj Ljubljani također igra Nebeski svod u režiji Sebastijana Horvata.

Dok mi se pred očima vrti završna scena kućanskih poslova 21. stoljeća, preostaje mi jedino da se nasmijem i utješno podcrtam dnevnički zapis velike australske književnice Helen Garner: „Žene mogu izdržati sve i ići dalje baš zato što su naši životi sačinjeni od malenih, praktičnih fizičkih zadataka.“