Pledoaje za opstanak Republike

Skupina znanstvenika okupljena u Razvojnu mrežu Republika (Drago Čengić, Ivan Balabanić, Ana Maria Boromisa, Anđelko Milardović, Ivan Perkov, Saša Poljanec Borić, Krešimir Žažar i Siniša Zrinščak) uputila je javnosti Apel za društvenu obnovu Hrvatske u doba globalnih migracija pod nazivom Hrvatska kao otporno i uključivo useljeničko društvo, kojim se poziva na donošenje programa i koordiniranih politika koje u desetogodišnjem razdoblju odgovaraju našim stvarnim demografskim i društvenim potrebama.

Okret povratku hrvatskoga iseljeništva i njihovim potomcima doima se kao logična primarna strategija / Snimio Patrik Macek / PIXSELL

Republika Hrvatska izgubila je u samo jednom desetljeću (od 2011. do 2021) oko 400.000 ljudi, što čini desetinu njezine ukupne populacije. Od 1991. godine do danas Hrvatska je izgubila preko 900.000 ljudi. Ta će se činjenica očitovati i kao ispuhanost potencijala za gospodarski i društveni razvoj. Brojke su neumoljive, a trendovi izrazito negativni i hitno ih treba preokrenuti. Starenje stanovništva i depopulacija nisu hrvatski fenomeni, događaju se u svim razvijenim zemljama Europe, ali je intenzitet smanjenja populacije u Hrvatskoj mnogo izraženiji i stoga socijalno i ekonomski opasniji. Dva su ključna negativna trenda: negativan prirodni prirast i visoke stope iseljavanja.

Prirodni je prirast u Hrvatskoj u slobodnome padu od početka ‘90-ih, a 2021. smo dotaknuli dno. Rođeno je bilo 36.508 djece, a umrlo je 62.712 osoba. Osobna i društvena nada uvijek živi u budućnosti, a najviše nade polažemo u djecu, baštinike naše ostavštine. Zašto je djece u Hrvatskoj sve manje? Refleksno ćemo odgovoriti – zbog loših ekonomskih prilika, zbog teškog socijalnog statusa... I bit ćemo u pravu, ali samo djelomično. No osim ekonomskog prosperiteta, nedostaje nade i uzdignutog pogleda u budućnost i osjećaja dolaska proljeća. Društveni polet i entuzijazam vrhunski su demografski alati.

Društvene se vrijednosti i norme s vremenom mijenjaju. Prema recentnim podacima DZS-a prosječna dob pri sklapanju braka povećala se s 25,3 godina 2000. na 29,1 godina 2021. za žene te za muškarce s 28,6 (2000) na 31,6 godina (u 2021). Prosječna dob majke kod prvog porođaja povećana je s 25,6 godina 2000. na 29,6 godina u 2021. Uzroci ovih naglih promjena brojni su: suvremeni životni trendovi, sve kasnije osamostaljenje od roditelja, želja za razvojem karijere...  Tu je i rješavanje stambenoga pitanja kao krunski problem mladih obitelji u Hrvatskoj. Prosječna plaća i cijena prosječnog stambenog kvadrata u nevjerojatnom su raskoraku. Da ilustriram, prosječna je plaća u RH u prosincu 2023. iznosila 1191 euro. U istom je razdoblju cijena prosječnog četvornog metra prodanog novog stana u Zagrebu bila 2762 eura. Znači osoba 2,3 mjeseca treba raditi za kvadrat stana, a da pritom nema drugih životnih troškova. Slikovitije iskazano, za stan prosječne cijene u Zagrebu od 75 kvadrata mlada bi osoba s prosječnim hrvatskim primanjima trebala izdvojiti 207.150 eura. Za to bi joj trebala 174 mjeseca, odnosno 14,5 godina stalnoga rada bez hrane i vode. Ali, to je samo 7,25 godina bračnoga života dviju zaposlenih osoba bez hrane i vode za jedan sasvim prosječan zagrebački stan. A i hrana i voda koštaju. Hrana je u studenome 2023. bila 37% skuplja nego u istome mjesecu 2021. Jaz između bogatih i siromašnih u Hrvatskoj kontinuirano raste, pa je stvarno stanje možda i gore.

Klasični revitalizacijski model poticanja demografskoga rasta kroz olakšice i stambenu politiku donosi rezultate s odgodom, a planirano i pametno useljavanje donosi trenutne rezultate. Hrvatska se ne može razvijati ako ne primijeni oba modela bez odgode. Odavno je poznato da naša ekonomija ovisi primarno o turizmu, a radnika u tom sektoru sve više nedostaje. Stihijska i neplanirana imigracija u posljednjih nas je nekoliko godina zadesila poput cunamija.

Politiku useljavanja u Hrvatskoj trenutno vode posredničke agencije za zapošljavanje čiji je isključivi cilj profit. Stihijsko useljavanje sa sobom nosi kulturološke, ali i značajne sigurnosne rizike. Trenutno živimo okruženi mnoštvom, u kulturološkom smislu, dalekih ljudi koje ne poznajemo i od kojih velika većina ovdje vjerojatno ne želi ostati. Bez ikakve odgode treba zaustaviti nabujalo dovođenje stranih radnika bez jasne vizije kakva nam populacija i za što treba. Okret povratku hrvatskoga iseljeništva i njihovim potomcima doima se kao logična primarna strategija. Osim toga, tu je i plansko useljavanje ljudi iz jezično, kulturološki i religijski srodnih zemalja. Svjetsko društvo rizika ne oprašta pogreške u procjeni, a Hrvatska, još uvijek sigurna zemlja, mora djelovati odmah.