Pitanja bez odgovora

S osjećajem da prečesto pišem varijacije na istu kritiku kada je riječ o recentnim izvedbama HNK Split, tekst zasnivam na tri pitanja na koja vjerojatno nikad neću dobiti odgovor.

Pitanje prvo: Može li žena biti fatalna ako se ne skine? Naslovna Mačka Maggie (Katarina Romac) i njezin suprug Brick (Goran Marković) uvode nas u radnju; prvih gotovo pola sata smješteno je u njihovoj spavaćoj sobi. Razgovor bračnog para mogao bi se okarakterizirati kao Maggin monolog u donjem rublju.

Izvedba Gorana Markovića kao Bricka prigušena je i nikada ne eksplodira do kraja / Snimila Nemi Bulat

Vjerujem da će prosječnom pojedincu prva asocijacija na Mačku biti Elizabeth Taylor u ulozi filmske Maggie, odlučna i fatalna žena koja je spremna suprotstaviti se društvenim konvencijama i očekivanjima. Nažalost, Katarina Romac u ulozi Maggie tek je instrumentalizirana u fatalnu ženu, njezino petljanje s haljinom stvara nervozu, njezina neurotičnost očito je preglumljena, a njezin monolog nije monolog odlučne žene već mlaki, neuvjerljivi sedativ. Maggino često izbivanje sa scene u ostatku predstave nakon preduga prvog dijela gledatelj dočeka kao olakšanje i konačni predah.

Pitanje drugo: Može li bez pojašnjavanja? Mačka je već u kratkom popratnom tekstu predstave okarakterizirana kao komad koji opisuje patrijarhalno kapitalističko društvo i Đorđević se zaista potrudio da to bude jasno. Postavivši na scenu kvartet služavki i sluga (tumače ih osvježavajuće usklađeni i odmjereni Filip Luka Gospić, Dea Maria Računica, Mia Bujan i Zdravko Vukelić), redatelj kroz njihova usta tumači evidentne stvari i zamara gledatelja. Replike koje izgovara posluga, upućene isključivo gledatelju, nedovoljno su promišljene pa priču ne dograđuju, već ostaju ukotvljene u općenitim, poetiziranim zaključcima. Izgovaranje didaskalija i Williamsovih uputa scenografima, opisivanje ponašanja ostalih likova na sceni i adresiranje tema kojima se predstava bavi ostavljaju dojam banalnih didaktičkih, često poetiziranih, upadica. Ta četvorka, koliko god uigrana i sinkronizirana bila u izvedbama, ipak u određenom trenutku postane svojevrsna smetnja. Fizički (u svakom je trenutku barem jedno na sceni; na krevetu, ispod kreveta, iza odškrinutih vrata…) oni jesu tu, ali sadržajno ne donose ništa. Nevidljivi su kao što to sa dobrim slugama nerijetko biva, ali ipak progovaraju, iako su tek buka u komunikacijskom kanalu.

Iako se taj mladi glumački kvartet otkriva kao, nažalost, nedovoljno iskorišten glumački potencijal (uz Markovića, čija prigušena izvedba nikada ne eksplodira dokraja), Mačku ipak spašava upravo gluma; tako Nikša Arčanin i Monika Vuco Carev u ulogama Goopera i Mae odmjerenim su, ali itekako dojmljivim izvedbama unijeli sloj prigušena humora i ironije kao protutežu snažnoj i eksplozivnoj izvedbi Trpimira Jurkića u ulozi Velikog Tate Pollita. Stipe Jelaska kao Velečasni Tooker unosi vedrinu i humor samom pojavom, bez približavanja karikaturizaciji. S druge strane, izvedba Tajane Jovanović na trenutke se pretvara u karikaturu, ali iz nje crpi ono najbolje. U njezinim se pretjeranim, grotesknim impulsima koji kao da vidljivo izbijaju iz crvene, dugačke, zatvorene haljine, u predstavi otvaraju pukotine i trenuci za predah, za boravak u trenutku. Bez koketiranja s karikaturom, Mama Pollit bi ostala tek blijedi lik koji šeće scenom. Ovako, Jovanovićeva je ponudila barem nešto suvremeno i blisko gledateljima „danas i ovdje“.

Pitanje treće: Gdje je suvremeni Jug? Spomenuti popratni tekst predstave završava pitanjima: Živimo li globalno danas svoj taj opisani Jug iz Williamsovim drama, to okrutno mjesto za pojedince? Ili je taj Jug danas okrutniji nego što je Williams ikada mogao zamisliti?

Nažalost, odgovor na to pitanje Mačka ne nudi. Nećete moći usporediti Williamsov i „naš“ suvremeni Jug, jer suvremenog Juga ovdje nema (osim doslovno, u predmetima elektroničkog usisavača i modela televizora koji su ipak nešto novije proizvodnje).

Pitam se, stoga, i pitanjima zatvaram ovaj tekst: Zar je zabranjeno poigrati se detaljima, osuvremeniti priču, ponuditi gledateljima ono što je i najavljeno? Čemu ustrajavati na imenima likova, prostoru i vremenu izvornika, kada priča sasvim dobro može funkcionirati danas i ovdje? Uostalom, zar Mačkino mjesto u kanonu klasičnih drama ne implicira njezinu svevremenost i mogućnost lagana prevođenja u različite kontekste i vremenske okvire? Zar je potrebno na scenu postaviti američki jug, crne sluge, govoriti o Europi kao nečem dalekom? Zar čovjek ukorijenjen u sada i ovdje ne poznaje klasnu razdijeljenost, zar se današnji očevi ne suočavaju sa životom i smrtnošću, zar se suvremeni muškarci ne boje vlastitih osjećaja i zar upravo suvremeni muškarac nije dovoljan dokaz one da patrijarhat jede svoje sinove?

Ne vjerujem da odluka dolazi iz uvjerenosti da su to problemi prošlosti, egzotični i daleki, nezamislivi u lokalnoj sredini. Nažalost, sve sam sklonija vjerovati da je i ovdje pobijedilo lijeno prislanjanje uz klasik u nadi da je to dovoljno da zadovolji potrebe publike.