Penzija

– Horvatić, ne morate skupljati nikakvu dokumentaciju – rekla je nova pravnica – sve je tu.

Kucnula je člankom kažiprsta o ekran računala. Dugački, čvrsti prsti, sjajni, elegantni ovali noktiju. Mogao je zamisliti stisak.

Najprije nije vjerovao da će s prvim listopadom doista u penziju, zatim – kad je to postalo izvjesno – povjerovao je da se stvar može riješiti kroz anekse koje dopuštaju novi zakoni: rad do šezdeset i osme, čak i do sedamdesete godine života. Je, ak se poslodavac složi, odgovorila mu je tada. Prije toga se javio na natječaj za šefa sindikata u nadi da će si tako osigurati neki imunitet, pa je sve to – planirano naivno, a izvedeno kilavo, kao i sve čega se u životu mašio – palo u vodu i sad se najednom našao suočen s perspektivom koje se najviše bojao: prihodi prepolovljeni, a vrijeme neograničeno i nestrukturirano. Kći u Rotterdamu, s dobrim poslom i apartmanom u predgrađu (u kojem živi „s prijateljicom“), društvo s posla ionako bez neke konzistencije, dalja familija nije bila nešto čemu bi poklanjao vrijeme... Kao ni Dubravka, uostalom. Kirurg je rekao da je neće operirati ako ne skine barem deset kila i sad, nakon što je riješila lijevo koljeno, ne samo da je vratila staru kilažu nego je natukla i dodatak. Kad je vidi kako sjedi na kuhinjskom stoliću, izgleda mu kao da se iscijedila iz automata za sladoled: stožac hladetine koji se u znojnim faldama prelijeva preko hoklice. Sad je već obilato preko stotke.

– Ak uzmete u obzir situaciju, pogotovo u noćnoj – rekla je pravnica tipkajući – honorarna uskakanja su vam uvek u varijanti. Samo nek bu zdravlja, ne?

Nije se potrudila da zvuči osobito utješno, osim toga sve je to znao i bez nje. Tipkala je pazeći na nokte, ali ipak brzo. Dovoljno brzo da ga svakom tipkom gurne još dublje u bezdan mirovinskog fonda. Cico mu je rekao da je rastavljena i da je Filipovićeva ljubavnica, što ga je dodatno oneraspoložilo. Bila je rasni primjerak svoje vrste, a to znači svjesna svega što se događa s muškarcima koji se zateknu u njenoj blizini. Baš od onakvih kakve su ga istovremeno i plašile i palile: žena od koje ne možeš očekivati nikakvu samilost. „Ta ziher gleda u oči dok puši“, dodao je Cico, koji je imao talenta za brze karakterizacije, premda mu je seksualno iskustvo počivalo uglavnom na videotekama. Filipović, klasični komitetski krkan, nije bio puno mlađi od njih, ali je mogao i te kako utjecati na karijeru. U svijetu seksualne ekonomije moć je vodeća kriptovaluta. Dakako, ako je sve to uopće istina, jer Cico je lako nasjedao na korporativne tračeve.

U noćnoj redakciji završio je još kao pripravnik, i to sasvim slučajno. Kolega kojem je žena bila pred porodom zamolio je zamjenu na tjedan dana, pa se to proteglo na dva tjedna, na koncu na cijelo ljeto. Do tada je shvatio prednosti – posao lišen dnevnoga ritma, histerije u kojoj se zapravo radila ona novinarska karijera koja je bila tek uvod u komitetsku. U noćnoj su utočište našli oni koji su na vrijeme odustali. A takvih je na radiju bilo malo. I tako je ostao, prepustivši glazbenim urednicima da vrte po svome, pogotovo kad je u noćnu tehniku stigao Cico, sa svojim protorokerskim glazbenim ukusom. Bilo je to prije nego su jednodnevne atrakcije omladinske kulture sasvim zaposjele eter. U jednom času, otprilike godinu i pol nakon što je prešao u noćnu, odvažio se na „autorski projekt“ – emisija se zvala Nokturno za papir i tastaturu. Kroz Programski odbor prošlo je bez primjedbi. Počeo je s kratkim formama – poezija, aforizmi – ali brzo se prebacio na prozu: tih godina bile su popularne biblioteke Znanja. Nabavljao je nova izdanja i kako bi mu koje došlo pod ruku, tako bi odabrao stranicu, dvije, s malo prigodne glazbe između čitanja, musik zum träumen, po uzoru na Österreich 3 koji je u vrijeme njegovih studentskih nokturna slušao cijeli Zagreb. Predložio je da se emisija produži na pola sata, što su na kolegiju prihvatili, te je počeo sve više ubacivati domaće autore: Majdaka, Kušana, pa Momu Kapora...

Ubrzo je stekao malu sljedbu, uglavnom žene, uglavnom starije, javljale su se u režiju, sa svojim književnim afinitetima. A zatim sa svojim ispovjednim prozama, i ostalim žalosnim otajstvima. U početku je to doživljavao kao kompliment, ali ubrzo je shvatio da ima posla s pacijenticama, s klasičnim energetskim vampirima. Možda ne baš vampirima, ali – premda nije vidio ni jednu – njihovi umorni glasovi i njihove teme odavale su da im dnevno svjetlo više nije saveznik. „A kakve bi ti slušateljice htel?“ pitao bi ga Cico. Ovakve kao nova pravnica, odgovorio bi danas. Kad su u Programskom donijeli odluku da se Nokturno vraća na petnaest minuta prihvatio je bez žaljenja, ali se u to doba već počeo osjećati uskraćenim na dosta širokom planu. Dubravka se poslije poroda udebljala, njihov seksualni život ni prije toga nije bio nešto što bi ga iscrpljivalo. Čim je mala krenula u jaslice, nabavila je psa („Da mi se netko veseli kad dođem doma“), dala ga kastrirati, kupirati uši, rep... praktički je odrezala sve što je stršalo, osim nogu. „Što bi ti da ja umrem?“ upitala ga je jednom, iznenada. Slegnuo je ramenima, jer odgovor koji mu se sam ponudio – „Prodao bih psa“ – nasreću je prešutio.

Komunistička dogma o redistribuciji imala je jedno lice koje mu se svidjelo još u mladosti: ideju o ženi kao zajedničkom dobru. U studentsko doba često je bio na referadi gdje je radila jedna klasična milfača, lik iz mokrih snova čitavog naraštaja. Dolazio bi samo da je škicne iz prikrajka. Stroga, visoka, širokih ramena, s ogromnim sisama koje su stajale u neobičnoj, geometrijskoj korelaciji s velikim naočalama. Zamišljao se kako stoji u referadi, s blokom točkica koje mu jednom mjesečno, petkom poslije predavanja, osiguravaju sat vremena s drugaricom, nasamo. Da je ta ideja kojim slučajem nadživjela propalu svjetsku revoluciju, sad bi se predbilježio na novu pravnicu, pogotovo ako bi i penzići zadržali pravo na sljedovanje. A Dubravku bi bez primjedbi prepustio kolektivu. Naravno, ako bi ga uopće tko pitao. Na koncu, oženio ju je baš stoga što se nije bojao da će ostati bez nje. Ne baš da ga neće napustiti, ta garancija ne postoji, nego je znao da ga to ne bi osobito pogodilo. U potpuno seksualiziranom svijetu u kojem je sve više shvaćao da će mu krajnja orgazmička iskustva ostati nedostupna, takav brak ipak je davao određeni osjećaj sigurnosti.

U međuvremenu se, naravno, i sam zapustio. Godine noćne smjene ostavile su traga. Prije desetak godina pokušao se iskobeljati iz fotelje, pa je na kćerin nagovor otišao u teretanu. I tu mu se omaklo, treći ili četvrti trening: dok je s golom šipkom na ramenima pokušavao napraviti par čučnjeva, izletio mu je golub. Kratak, vlažan, glasan. Htio je u zemlju propasti, ali činilo se da nitko nije reagirao, nekoliko cura u trikoima nastavilo se prenemagati s bučicama pred ogledalom. A onda je momak koji se malo dalje istezao promumljao, kao za sebe.

– Ožeži, prika, ne žali.

Vjerojatno se jako zacrvenio, pokupio je ručnik i mobitel i otišao u garderobu. Tek tamo, dok se na brzinu presvlačio, shvatio je da ga je najviše pogodilo što mu se tip kojem bi mogao biti otac obratio sa „ti“. To je bila cijena poniženja. Nikad se više nije vratio u teretanu, ni tu, ni ikoju drugu.

Kad je printer zazujao i počeo uvlačiti papire, okrenula se u stolcu prema njemu.

– Eto ga, znači punih četrdeset? – u tom pitanju nije osjetio ni sućut, ni kolegijalno poštovanje. Sad je sjedila pred njim gledajući ga u oči, s tim bedrima i s tim ramenima s kojih se vunena haljina spuštala bez nabora, slijedeći anatomiju tako prirodno kao da će sad skroz skliznuti i ostaviti je pred njim golu, u kožnim čizmama do koljena. S povišenim petama bila je vjerojatno njegove visine, možda čak i viša centimetar-dva, ta karijatida, kose boje tamnoga meda, koja izgleda kao da joj ni jedan muškarac ništa ne može. I koju guzi Filipović, dinarski rauber traljavo premaskiran u metroseksualca. „Ja bih Vam vjerojatno pružio više“, kaže Arsen u Popodnevnoj pjesmi. Bude li ga pitala treba li još nešto, predložit će joj kavu, ali zna da će to otkloniti s onim smiješkom u kojem se stapaju sažaljenje i nadmoć. Ta mješavina podsjeća ga na pokojnu majku. Sve da joj i prizna kako bi najradije naglavačke zaronio među njena bedra, dobio bi isti takav sažalni smiješak; pri tom vjerojatno ne bi ni trepnula.

– Da, punih četrdeset, i to praktično sve u noćnoj smjeni... – progutao je slinu. Znao je da je seksualna aluzivnost najniži tip kancelarijskog upucavanja, ali nije mogao odoljeti – ... pa si probajte zamisliti kolike su tu strasne bračne noći propuštene.

Gledala ga je nekoliko časaka bez posebnog izraza. Htio si je dati fakinski izraz lica, namignuti kao neki pirate d’amour, ali je – od straha da će mu takav pogled vratiti poput šamara – iskreveljio tek jadnu grimasu. Nije ni trepnula.

– No, sad ste u penziji, Horvatić – rekla je pružajući mu plastičnu košuljicu s dokumentima. – Sad bute to nadoknadili.

Iz nove knjige Ratka Cvetnića
Nulta tolerancija i druge priče koja
će uskoro biti objavljena
u nakladi Matice hrvatske