Ošamareni aktualnošću

Banalnost istine, baš kao i banalnost laži, dokinuta je vremenom u kojem informacije kolaju bez filtera, što izaziva stanje nevjerovanja nikome i ničemu, čak i kod sasvim banalnih informacija. Pljuska, drama Nenada Stazića, praizvedena je 1998, u vrijeme kada danas najvažnijih generatora tog stanja, društvenih mreža, uglavnom nije bilo. Pa ipak, svu svoju komiku gradi na nepouzdanosti i poigravanju verzijama istine, čime se, baš kao i političkom satirom (jer sve se zbiva u državnim uredima i blizu predstavnika vlasti), čini i danas iznimno aktualnom, osobito s obzirom na predizborni trenutak premijere.

Fokus na tekst legitiman je režijski izbor, no u Pljusci se čini kako nije posljedica koncepcije, već scenske rutine / Snimio Luka Dubroja

Prvi i Drugi referent, dvojica besposlenih državnih službenika u tipičnom uredu (ilustrativna scenografija Marte Crnobrnja prikazuje ga vjerno, uz neizostavni fikus i registratore) zapravo ne znaju kako bi ispunili radno vrijeme, pa, nakon niza dosjetki, započinju igru slagalice, koja, nakon riječi pljuska, eskalira u tučnjavu. Zatim, u sljedećoj sceni, odlaze kod Šefa, koji pokušava utvrditi što se dogodilo, ali nakon što ga dvojica referenata isprepadaju apsurdnim i besmislenim dosjetkama, izgubi živce i istuče ih. Slično se ponavlja i u uredu Ministra te Potpredsjednice, koja iščitava zbrkano izvješće obavještajne agencije o tučnjavama.

Tekst Nenada Stazića vrlo je spretan u poigravanju jezičnim razinama i kreiranju dosjetki iz pravoga košmara pojmova (među kojima se zaista nalazi svašta, od bogumila i patarena do riječnih riba). Adaptacija (Željko Königsknecht) ga je i dodatno aktualizirala (nakon spominjanja istine, koja je, jasno, „voda duboka“, spominju se „rijeke pravde“ koje, dakako, „dolaze“), što je premijerna publika, naravno, prepoznala. I srećom da je tako, jer je režija Pljuske vrlo statična, svodi se na prizore odijeljene videom (crno-bijele animacije tučnjave na tragu slapstick-komedija, autor videa Mak Vejzović) u kojima likovi, uglavnom sjedeći za uredskim stolovima ili minimalno se krećući, izgovaraju replike. Fokus na tekst legitiman je režijski izbor, no u Pljusci se čini da nije posljedica koncepcije, već scenske rutine. Predstavi to nije posebno smetalo, ali ostavlja dojam neiskorištene prilike.

Dvojicu referenata utjelovljuju Željko Königsknecht i Luka Petrušić, igrajući u prilično različitim izvedbenim registrima. Tako je Königsknecht, barem na premijernoj izvedbi, stalno varirao između ravnodušnosti starijeg i egzaltiranosti. Petrušić se, suprotno tome, držao interpretacije mlađeg referenta kratkog fitilja, što je možda očekivano no funkcionalno rješenje. Damir Poljičak kao Šef poigrava se jednostavnom karakterizacijom političkog poltrona slabe pameti i bez kompetencija. Dražen Čuček Ministra je oblikovao na tankoj granici između komike i dijaboličnosti, čime je izgradio najkompleksniji karakter u predstavi. Elizabeta Kukić minimalnim sredstvima postiže pomake u ulozi Potpredsjednice, koju time čini komičnijom nego što može djelovati na prvi pogled.

U tekstu otisnutu u programskoj knjižici predstave, redatelj Königsknecht na više mjesta ističe nostalgiju (pisanu velikim slovima) kao razlog svoga ponovnog interesa za Pljusku, u čijoj je praizvedbi sudjelovao. I makar nostalgija bila osobni, razloga za ponovno postavljanje ovog teksta bilo je mnogo više, osobito imajući u vidu trenutak u kojem se događa. Srećom, u satiričkom kazalištu istina može i mora biti propitivana i relativizirana. Moglo je to biti učinjeno i na razigraniji način, no i ovako Pljuska u trenutak svoje premijere odgovara, kako se poslovično kaže, kao „budali šamar“.