Najbolje Chestertonovo djelo

Engleski novinar, pisac i mislilac Gilbert Keith Chesterton (1874–1936) bio je veličina u svakom smislu. Ne samo što je sa svoja 193 centimetra visine i stotinjak kilograma težine bio impozantna ličnost nego je i s corpusom od stotinjak ukoričenih djela te oko osam tisuća novinskih članaka i eseja izazivao dolično strahopoštovanje kod svakoga. Ali Chesterton više od svega zadivljuje dubokim i paradoksalnim načinom razmišljanja te razigranim i istančanim umijećem pisanja, koje se očitovalo u gotovo svim žanrovima i rodovima. Ne postoji tema ili predmet na koje se nije osvrnuo i, dotaknuvši ih se umom i perom, obogatio je svakog čitatelja jer se obraća cijelom čovjeku, umu i srcu, ne namećući svoje mišljenje ili stav. Također se odlikovao pronicavošću koja poput mača (što, kako je sam rekao, „comes to the point“) prodire u srž gordijskog čvora svakoga društvenog i inog problema te ga filigranski razjašnjava nudeći pritom lijek. Tako u najpoznatijim djelima, od kojih su mnoga prevedena na hrvatski jezik, poput Pravovjerja, Heretika, Vječnog čovjeka, Praznovjerja razvoda te Eugenike i drugih zala, engleski autor manirom istinskoga kritičara istinom rasvjetljuje svaki problem.

Izd. Obnova, Zagreb/Dubrovnik, 2023.

Ipak, Chestertonovo djelo nedavno izašlo u prepjevu Luka Paljetka na naš jezik, sa svom sigurnošću možemo istaknuti kao vrhunsko. Riječ je o Baladi o Bijelome Konju, kako joj neki tepaju, „posljednjem epu engleskog jezika“. Djelo je izvorno objavljeno 1911. i donosi priču o engleskom kralju Alfredu i njegovu boju s danskim osvajačima u 9. stoljeću Anno Domini. Knjiga je to koja se odlikuje ne samo anakronističkom pojavnošću nego ponajprije dvjema stvarima koje Chestertona svrstavaju u majstore pisane riječi. Prvo je stihotvorstvo. Izvorni engleski tekst napisan je ukrštenim osmercima i šestercima iz kojih ritam skladno i melodiozno izbija. Tekst Balade, ukratko, postojano i skladno teče dok ga čitamo izražavajući time Chestertonovo uvjerenje da je vezani stih odraz sklada stvorenja. S druge strane, tekst daje savršenu formu sadržaju.

Chesterton je naširoko poznat kao kršćanski, katolički pisac; štoviše, poznat je kao obraćenik koji je kršćansku vjeru ne samo uspješno branio nego ju je izrazio kao što je možda nitko do danas nije izrazio. U Baladi o Bijelom Konju u osam spjevova Chesterton donosi već spomenutu priču o kralju Alfredu, kojega su poganski Danci nebrojeno puta porazili, zbog čega se kralj morao povući i sakriti. No viđenje Djevice Marije, koja ga nuka na konačnu borbu, ali mu pritom ne obećava ni laganu ni konačnu pobjedu, u njemu budi nadu da se odvaži na odlučan boj protiv poganskih Danaca. Okupljajući suborce nauči ključnu životnu pouku o poniznosti i ustrajnosti te pobijedi kod Ethandune, gdje se nalazi golemi prikaz bijelog konja u brdu.

Bijeli je konj stoga glavni lik Balade. On je simbol, gotovo sakramental, konkretna prisutnost nečega nevidljivog. Odnosno, on je simbol trajnog i najvrednijeg u ljudskom životu koje podrijetlo ima u nadnaravnome. Ipak, to trajno i najvrednije može u određenim razdobljima pasti u zaborav. Riječ je o smislu života, o vrlinama, o ljepoti.

Čim čovjek prestane skrbiti za sebe i za svoju zajednicu, on propada. Riječ je o trajnoj borbi koja čini ono što drugi engleski autor, veliki ljubitelj Balade J. R. R. Tolkien, naziva „dugotrajnim porazom“. Povijest je niz poraza u kojoj se zbiju poneke pobjede, kratko naviještajući konačnu pobjedu Eshatona.

Sve to sada imamo u hrvatskom jeziku zahvaljujući majstorskom umijeću prevođenja gospara Luka Paljetka te udruzi Obnova, koja se izborila za objavu djela. Poznato je da se pjesništvo nikada doslovno ne prevodi. Luko Paljetak uspio je prenijeti Baladu u hrvatski duh a da nije žrtvovao snagu izvornika. Dapače, djelo je u hrvatskoj kulturi doista zasjalo rijetko viđenom svježinom, te je čitanje Balade o Bijelom Konju poput duhovne obnove. Prigodne ilustracije akademskog slikara Matka Antolčića obogaćenje su čitateljskog iskustva, premda se možda na prvi pogled stilski sudaraju jer je dio crteža u tehnici tuša i olovke, a dio u tehnici kolaža. Ipak, oštrija kritika ide samoj knjizi: doima se da je prijelom knjige na brzinu sklepan, a lektura letimično odrađena. Popratni tekstovi balade nisu obostrano poravnati, a brojevi stranica gotovo padaju preko rubova. Ipak, taj amaterizam i svojevrsna šlampavost nimalo ne utječu na potresan dojam koji Balada ostavlja.

Riječ je o djelu koje nam donosi ključ razrješenja kriza, što pokazuje iznimna popularnost Balade te činjenica da su je u rovovima Velikog rata napamet kazivali engleski vojnici. Ključ se krije u nadi koja usprkos tome što „nebo sve tamnije biva / i da se more sve više diže“ ljubomorno bdije nad svim što čovjekov život čini ne samo vrijednim življenja, već da ga živi u radosti kojoj, kako Chesterton u Baladi poručuje, „razloga nije“. Ako ni zbog čega drugoga, onda samo zbog toga izražavamo dobrodošlicu Baladi o Bijelom Konju.