Nacionalni idoli u njihovoj ljudskosti

Zrinsko-frankopanska urota najviše se pamti po tragičnom kraju njezinih vođa Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana pogubljenih u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671, no manje je poznato da je pogubljenju prethodio gotovo jednogodišnji kazneni postupak u kojem su analizirani dokumenti, saslušavani  optuženici i svjedoci te da su se Zrinski i Frankopan do zadnjeg dana nadali pomilovanju koje bi im poštedjelo život. Odnedavno je hrvatskoj javnosti dostupna cjelovita dokumentacija koja je dvojici hrvatskih velikana odredila put pod krvnički mač. Prema ideji i poticaju Mirjana Damaške, svjetski poznatoga pravnog stručnjaka, dopisnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i člana Američke akademije znanosti i umjetnosti, Školska knjiga je 2023. objavila znanstvenu monografiju Kazneni postupak protiv Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana – Dokumenti nastalu u okviru znanstveno-istraživačkog projekta Zrinsko-frankopanska urota – pravni aspekti koji je 2017. pokrenula Zaklada Marija i Mirjan Damaška.

Izd. Školska knjiga, Zagreb, 2023. / Dokumente su prevele Ivana Horbec, Maja Matasović i akademkinja Nella Lonza

Dokumenti iz sudskoga postupka

Najvažniji dio knjige čine dokumenti iz sudskoga postupka protiv Zrinskog i Frankopana, što uključuje zapisnike sa suđenja, korespondenciju, molbe, odluke, presude i drugo. Knjiga donosi ukupno 90 dokumenata, poredanih kronološki, pisanih na njemačkom, latinskom i talijanskom, i po prvi put objavljenih u hrvatskom prijevodu. Riječ je o građi pohranjenoj u Austrijskom državnom arhivu u Beču, pri čemu spis nije ostao sačuvan kao jedinstvena arhivska jedinica, nego je za potrebe ovoga izdanja rekonstruiran temeljem uputnica na izvornim materijalima optužnica, obrana i replika.

Iznimno zahtjevan posao prevođenja dokumenata obavile su Ivana Horbec, Maja Matasović i akademkinja Nella Lonza, koja je kao pravna povjesničarka bila i urednica ove knjige, čija je podloga bilo izdanje izvornika dokumenata vezanih uz urotu koje je 1873. priredio Franjo Rački sa suradnicima. To izdanje obuhvaća prijepise 59 dokumenata, ali ne i njihove prijevode na hrvatski. U ovoj pak knjizi svi su dokumenti prevedeni, a po prvi put donosi se i prijepis još 31 dokumenta koje Rački nije objavio.

U knjigu je uključeno i šest bakroreza s prikazima tijeka procesa i pogubljenja Zrinskog i Frankopana te 14 faksimila važnih izvornih dokumenata, no uz same dokumente najvažniji dio knjige jesu dvije uvodne studije Mirjana Damaške: Zrinsko-frankopanska urota u svjetlu prevedenih dokumenata te Tijek postupka protiv Zrinskog i Frankopana koje olakšavaju čitanje svima koji su spremni zadubiti se u proučavanje dokumenata.

Pravna analiza kaznenog postupka

Kako u uvodnoj riječi pojašnjava upravitelj Zaklade Marija i Mirjan Damaška Hrvoje Sikirić, Damaška je u svojoj autobiografiji Domovina objavljenoj 2019. spomenuo da je svojedobno u biblioteci rijetkih knjiga na Sveučilištu Yale pronašao englesku knjigu iz 17. stoljeća o procesu protiv Zrinskoga i Frankopana. Pritom je otkrio da su pravni aspekti procesa slabo proučeni, što ga je ponukalo da zakladi koju je osnovao sa suprugom predloži financiranje pravne analize kaznenog postupka protiv dvojice velikaša, iako je bio svjestan da bi to moglo ugroziti njihov kultni status junaka i mučenika.

„Iskrsnula je bojazan da bi neki procesni detalji, poput molbi za pomilovanje, mogli uzburkati duhove u Hrvatskoj zato što su Zrinski i Frankopani nacionalni idoli. Tu bojazan nisam smatrao opravdanom. Stajalištu kršćana prema Isusu ne smeta njegov usklik na križu: ‘Moj Bože, moj Bože, zašto si me napustio?’… Trenuci razumljive slabosti pozitivnih povijesnih ličnosti, tvrdio sam, pridonose osjećaju njihove ljudskosti i olakšavaju poistovjećivanje s njima“, napisao je Damaška u autobiografiji. Slično ponavlja i na početku prve uvodne studije, u kojoj je analizirao ponašanje Zrinskog i Frankopana tijekom suđenja te ga stavio u odgovarajući kontekst s obzirom na tadašnje vrijeme i nezavidan položaj u kojem su se zatekli zbog optužbe za veleizdaju.

Namamljeni na prijevaru

Iz nekih dokumenata mogao bi se steći dojam da su se Zrinski i Frankopan suprotstavili bečkome dvoru zbog nezadovoljenih osobnih ambicija, no imali su itekako razloga isticati osobne, a prešućivati političke motive, jer bi tada potvrdili optužbu da su se pobunili protiv cara i kralja Leopolda I, što bi ih dovelo u opasnost da budu optuženi za veleizdaju i smanje izglede za pomilovanje. No između redaka mogu se nazrijeti pravi motivi, primjerice kada Zrinski spominje postupno uvođenje apsolutističke vladavine. Damaška ističe da su Zrinski i Frankopan bili u određenoj mjeri motivirani osjećajem hrvatske nacionalne samosvijesti, iako tijesno povezane s interesima feudalne aristokracije.

Zrinski je uostalom 1669. nakon burnog sastanka s carem izašao iz dvorane i prkosno rekao da želi postati knez Hrvata. Spisi objavljeni u knjizi potvrđuju da je Zrinski računao na tursku vojnu pomoć, a Frankopan u jednom pismu napominje da jedva čeka da se s Turcima bori protiv Nijemaca, odnosno da jedva čeka ustanak u kojem će se „naše kape pomiješati s turbanima, a njemački klobuci letjeti zrakom.“ No veze s Turcima mogu se shvatiti i kao sredstvo iznude ustupaka od bečkoga dvora.

Zrinski i Frankopan u Beč su zapravo namamljeni na prijevaru jer im je rečeno da im neće biti uskraćena milost ako se suzdrže od bune, pokore caru i dođu u prijestolnicu. Odmah po dolasku, 19. travnja 1670, lišeni su slobode, a postupci su formalno pokrenuti u lipnju. Za razliku od mnogih političkih optuženika zadnjih dvjestotinjak godina koji su se na suđenjima ponašali prkosno, Zrinski i Frankopan danas bi mogli djelovati kukavički zbog stalnih molbi caru da ih pomiluje i dobrovoljnog priznanja svog ponašanja, no treba ih razumjeti, jer im je prijetila mogućnost da budu pogubljeni na najgori mogući način – da ih se raščetvori, a plemićki status nije ih štitio niti od moguće torture.

Ono što bi moglo baciti sjenu na dvojicu urotnika jest činjenica da su se tijekom suđenja međusobno optuživali. Frankopan je tako optužio Zrinskog da je imao tajne veze sa stranim vladarima i da je bio spreman uteći Turcima i prijeći na islam, te ustvrdio da ga je upravo on nagovorio da odu u Beč i pokore se caru. Moguće je da je Frankopan iznio te optužbe jer mu je bilo lažno rečeno da je Zrinski optužio njega. U svakom slučaju, kada su Zrinskom predočene Frankopanove optužbe, on je uzvratio izjavom da je odluku o pripremama za oružanu pobunu donio na Frankopanov poticaj. Kasnije su obojica ublažili svoje optužbe, a dan prije pogubljenja na Frankopanovu inicijativu posljednji su se put susreli, zagrlili, izljubili i izmirili, pri čemu im je bilo zabranjeno govoriti hrvatski, smjeli su govoriti samo njemački.

Zrinskog i Frankopana nakon osude na smrt dodatno je uznemiravalo što im je uz odsijecanje glave dosuđeno i odsijecanje ruke, što se smatralo sramotom, i tek na stratištu saznali su da ih je car djelomično pomilovao i poštedio odsijecanja ruke. Zanimljiv je i zadnji dokument u knjizi, sa sudskog ispitivanja krvnika Nicholasa Morra koji je pogubljenje loše izveo – Zrinskom je glavu odrubio tek iz drugog udarca, a Frankopana je prvo pogodio u leđa. Morr je optužen da se noć prije opijao vinom sa svojim kolegom, a ujutro prije pogubljenja i rakijom, što je on negirao.

Iz objavljenih spisa vidi se obrazovanost Zrinskog i Frankopana koji molbe pišu bogatim rječnikom, s aluzijama na antičku i onodobnu kulturu, ali dokumenti još više dočaravaju njihovu ljudskost i omogućuju zainteresiranima suosjećanje sa sudbinom koja snašla ne samo njih, nego i tadašnju Hrvatsku, čija je povijest opstankom njezinih dviju najznačajnijih velikaških obitelji mogla krenuti i u drugačijem smjeru.