Moj slučaj

U uglednom Vijencu objavljen je 28. ožujka tekst Borisa Kvaternika pod naslovom O poetskim nepotistima i privatizaciji književne scene. Privukao je moju pozornost svojom otvorenošću, istinitošću i svakako hrabrim pristupom ovoj bodljikavoj temi. Jasnoća njegova teksta mogla bi se nadopuniti imenima, ali tada bi odmah netko prosvjedovao i mogao bi proglasiti ovaj uradak zavišću i nestručnim napadom na visokorangirana imena. Stoga je kolega Kvaternik postupio mudro, ali dakako nejasno za one čitatelje koji ne participiraju kao autori niti recenzenti ili čitatelji u žiriju.

Tekst Borisa Kvaternika u Vijencu br. 784

Moguće je nama koji smo uronjeni u svijet knjige kao profesori, književnici i javni djelatnici pronaći vlastite pragove spoticanja koji imaju imena i kojima dugujemo niz godina uzaludnih bitaka i nadanja da ćemo biti dobitnici poticajnih sredstava iz nadležnoga Ministarstva. Osobno sam se snalazila na razne načine kako bi moja literarna djela ugledala svjetlo dana: od uglednih nakladnika koji su pristajali na rizik jer malo koji ima uhodanu distribuciju knjiga pa do objavljivanja knjiga u nakladi poznatih tiskara i knjižara. Ostalo je bilo osuđeno na vlastite naklade.

Sada se postavlja pitanje: jesu li djela bila toliko loša da se nisu mogla uvrstiti u dostojnu javnu čitateljsku suvremenu književnost ili je u pitanju bila kvaka o kojoj piše kolega Kvaternik? S obzirom na činjenicu da je ipak objavljeno preko pedeset književnih djela i budući da je svako od njih imalo recentnu pratnju više od trideset uglednih znanstvenika i književnih kritičara, pretpostavka je da se radi o sudaru neke čudne prosudbe u nadležnim tijelima koja raspolažu novcem i čitanim djelima od strane spomenutih kritičara koji su često bacali pogled u moju skromnu književnu radionicu.

Na jednom primjeru pokušat ću približiti probleme svoga položaja. Kako objasniti da vrijedno i u Hrvatskoj jedinstveno izdanje povijesnih eseja o ženskim likovima iz hrvatske prošlosti koje obuhvaća razdoblje od tisuću godina, a na kojima sam radila dvije godine, koji su opremljeni slikovnim i inim prilozima, urešeni kao divot-knjiga, naslonjeni na povijesne dokumente i izvore, pisani esejističkim i pristupačnim stilom kako bi mogli postojati u svakoj školi i inim sličnim ustanovama, nije moglo dobiti nikakvu pomoć pri objavi? Knjiga Hrvatske heroine rijetkost je u našim knjižnicama, u školama je nema, a samo je rijetki čuvaju u kućnim knjižnicama. Dobila je dobre kritike i poticaje da se našoj djeci, studentima, uopće znatiželjnim ljudima nađe nadohvat ruke.

Gle kako se hvali! To će odmah netko pomisliti i pitati se kako to da nije netko drugi napisao ovaj tekst ako je istinit? Sram me je, rekao bi i Vlado Gotovac pišući sličan tekst, sram da moram pisati o toj velikoj, ne samo mojoj usamljenoj borbi. Ovo se, dakle, odnosi na moju književnu prošlost, koja je ispunila više od pola stoljeća, a isto tako ne pledira za budućnost koja će biti vrlo kratka. Ne krijem zadovoljstvo kada nešto dobro, lijepo i istinito sročim za mnogo onih koje volim jer sam sav svoj radni vijek, četrdeset godina, radila kao profesor i odgajala djecu na tri principa, o kojima je pisao Božidar Petrač u osvrtu na moju knjigu Grad-zvijezda pod naslovom Ljepota, dobrota, istina.

Dakle, mogu s velikim odmakom od godina moga skrbnoga nastojanja da nešto postane sveopće dobro, ljepota i istina, ustvrditi da se nikako nisu slagale silnice čitateljskih želja i mogućnosti, s onima žirijevskim i ministarskim koje su krojile sudbinu nas (možda) nepoćudnih. U principijelnom dijalogu pomalo polemičkoga tona treba postaviti pitanje: zašto? Jesu li teme bile sadržajno egzaltirane, je li artizam zakazao u pitanjima jezika i stila, je li pristup temi bio idolatrijski? Jesu li povrijeđene i omalovažene vrijednosti hrvatskoga jezika? Jesu li tekstovi bili blasfemični, pornografski? To su izazovna pitanja na koja su brojni kritičari davno izrekli svoje sudove. Nikada negativne.

Jesu li moji nepatvoreni i proživljeni stihovi posvećeni putovanju kroz gradove i prostore moje Hrvatske zaista tako loši? Od Kotora do Istre, od pradjedovskoga Varaždina do Vukovara, od ljepote i drevnosti starih frankopanskih gradova do raspojasane maštovite đakovačke veziljske umjetnosti, pa potom do mora... sve nevaljalo? Možda lažno? Hm... Je li baš uvijek sve vezano za pitanje domovine patetika? Zašto se i nadalje najčešće recitiraju na velikim komemoracijama i uspomeničkim susretima stihovi Matoša, Kranjčevića, Ujevića, Pupačića? Ima i novih pjesnika koji su zastupljeni na takvim manifestacijama, ali gotovo redovito ih službena i plaćena kritika proglašava patetičnima. Sve što je bolno, po nekom novom zakonu kritike, mora biti proglašeno patetičnim. A to je odmah bezvrijedno.

Tri moja romana tematski su vezana za Domovinski obrambeni rat, ali kad recentna žirijevska ekipa uglednika po zakonu njihovih veza, kultnih prostora i imena mladih novih emotivnosti, navodi ratnu prozu, izostavlja ove romane kao da ih nema. Tješim se: izostavljali su i prije puno većim i značajnijim spisateljima neka djela, npr. Slobodanu Novaku. Ranku Marinkoviću prilazili su na ulici i verbalno ga ponižavali. Ipak je taj fenomen teme Domovinskoga obrambenoga rata i uopće teme domovine vrlo delikatan, jer mnogo je objavljenih i novčano potpomognutih knjiga i filmova koji otvoreno gaze čizmama po licu tu istu tematiku, da iskreno kažemo – uvijek su u prednosti ona djela koja vade na površinu samo prljavštinu, perverzije i bljutavosti naše obrane i branitelja.

U mojim ratnim romanima tema je Vukovar. I ne samo Vukovar, nego i širi geografski prostor na kojem su se dogodili nepojmljivi zločini koji su našli mjesto u mojim knjigama. Očito su moje riječi našle odjeka u čitateljstvu i već dvadesetak godina uporno se iščitavaju i donose odjeke autorici. Nastupi u brojnim mjestima u Hrvatskoj bili su posjećeni, čitatelji su govorili o pročitanom i postojao je duhovni dodir između autorice i publike. Danas se mogu kupiti u rijetkim knjižarama, na Trpinjskoj cesti i u Spomen-domu Ovčara. Uporno i dugo opstaju. To je možda najvažnije od svega rečenoga.