Mirisi novih zlatnih čitanja

Da Slobodan Novak ne prestaje buditi interes u hrvatskoj znanosti o književnosti, kao što ne prestaje nalaziti nove pomne čitatelje, pokazao je znanstveni skup, održan 11. i 12. travnja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koji dijeli ime s naslovom Novakove novele: Dalje treba misliti. U cjelokupni se program takav naslov uklopio kao poticajna misao i nit vodilja izlagačima i publici. Nešto više od dvadeset izlagača iz različitih je očišta govorilo o Novakovu opusu i njegovu posebnom osjećaju i brizi za hrvatski jezik. Skup je organizirao Odsjek za kroatistiku, a za filmske projekcije zaslužna je Hrvatska kinoteka Hrvatskoga državnog arhiva. Na svečanom otvorenju pozdravne riječi uputili su predsjednica organizacijskog odbora Ivana Drenjančević, pročelnica Odsjeka Evelina Rudan te dekan Filozofskog fakulteta Domagoj Tončinić. „Velike književnosti vode računa o svojim obljetnicama, a svaka je književnost koja ima opus poput Slobodana Novaka velika“, istaknula je Rudan.

Skup je održan u Vijećnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu / Izvor FFZG

Nova čitanja

U okviru prve sesije prva je govornica bila Tatjana Jukić, redovita profesorica na Odsjeku za engleski jezik i književnost. Pozivajući se na političku teologiju Carla Schmitta, ali i na Schmittovo čitanje Shakespearea, razložila je Novakovu Iliriju i kao dosljedan komentar na ishodišta hrvatske političke modernosti, koja sebe zamišlja višestruko i partenogenetski, kao modernost koja je uvijek unaprijed redux. Evelina Rudan upozorila je da su i kritičari i sam autor, pod teretom prijašnjih recepcijskih čitanja, spominjali arkadijski duh Izgubljenog zavičaja, no malo što je tu pastoralno, arkadijsko ili idilično jer se pripovjedač zapravo bavi krivnjama koje je nemoguće iskupiti.

Docentica na Odsjeku za kroatistiku Andrea Milanko također je doskočila dosadašnjim istraživanjima Novakova opusa. Novakovo se pismo često čitalo u ključu egzistencijalističke proze, a Milanko ističe da pripovjedna proza Slobodana Novaka ima gotovo sva obilježja pikareske, počevši od pozicije pripovjedača koji pripovijeda varajući druge (gesta u tradiciji poznata upravo u pikara, a u usmenosti u ludog lakrdijaša) do tipova likova i slično. Viši asistent pri Katedri za poredbenu povijest južnoslavenskih jezika i književnosti Ivan Majić govorio je o kritički i ironijski intoniranom pripovijedanju Novakova suvišnog subjekta koje tek s interpretativnim i čitateljskim odmakom (p)ostaje zahtjevno i višeznačno.

Književnost uprizorena
u kazalištu i na filmu

Ana Lederer, viša znanstvena suradnica na Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, drugu je sesiju otvorila predstavivši Novaka kao zastupnika književnosti u kazalištu. Kazalište je volio kao uprizorenje književnosti, što je napose nastojao prenijeti u Splitsko kazalište dok je njime upravljao. O Novakovu lirskom opusu govorila je redovita profesorica u trajnom zvanju pri Katedri za komparativno proučavanje hrvatske književnosti Cvijeta Pavlović, zaključivši da je njegova lirika ilustrativna, usklađena s onodobnim lirskim strujanjima, a njegove pjesme krase majstorska artikulacija glasova, nježna britkost, simbioza običnosti, harmoničnost i ritmička povezanost. Viša asistentica na Fakultetu slavenskih filologija Sveti Kliment Ohridski u Sofiji Elena Daradanova bavila se interakcijom književnog teksta i ilustracija Vatroslava Kuliša u knjizi Triptih o moru: o strahu, zaboravu i o radosti. Predstavila je podudarnosti ostvarene kroz dva različita koda i analizirala funkcije slike u odnosu na književni tekst.

Skup je izlaganjima obogatila i najmlađa generacija čitatelja – studenti kroatistike. Jedan od njih bio je Luka Cvitanović. Bavio se romanom Izvanbrodski dnevnik, koji se prema nekim poetičkim osobinama distancira od prethodno objavljenih Novakovih romana i kratkih proza. Svojim je čitanjem Cvitanović nastojao eksplicirati dodatne aspekte u svjetlu onoga što se u humanističkim i društvenim znanostima naziva spacijalnim obratom.

Treća je sesija bila posvećena filmskim adaptacijama Novakovih književnih djela, a u njoj je sudjelovalo nekoliko znanstvenika i stručnjaka tog područja. Tomislav Šakić govorio je o pojavi tematskog kompleksa tzv. inzularnosti – svojevrsne geste odustajanja od povijesti razvijene u djelima Izgubljeni zavičaj (1954), Mirisi, zlato i tamjan (1968) i Izvanbrodski dnevnik (1976) u modernističkoj hrvatskoj kinematografiji 1960-ih i 70-ih. Višnja Pentić bavila se virtualnim slikama Izgubljenog zavičaja koje prikazuju rad imaginarnog naglasivši kako je redatelj Ante Babaja filmski svijet smjestio u specifično oblikovan međuprostor života i smrti misleći ga kao refleksiju koja se u svijesti protagonista događa u trenutku suočavanja s vlastitom smrtnošću. Jedan od provodnih motiva dviju Babajinih ekranizacija Novakovih djela – tjeskobu – analizirao je Juraj Kukoč, istaknuvši da se taj motiv prepoznaje i na razini postupaka te psihološko-emocionalnih reakcija glavnih protagonista, i na audiovizualnoj stilskoj razini djela (melankolična gluma, sumračni interijer, podeksponiranost itd). Da su se Novak i Babaja svojedobno jako dobro razumjeli, Kukoč je istaknuo i u uvodnim riječima prije projekcija Mirisa i Izgubljenog zavičaja.

Plakat simpozija s portretom Slobodana Novaka,
rad Miljenka Stančića

Mogućnosti jezika kao
temelj književnosti

Drugi dan skupa, a ujedno i četvrta sesija započinje pitanjem kako je Novak promišljao o jeziku.  Potonjem su, dakako iz lingvističke perspektive, pristupili profesor emeritus Ivo Pranjković i redovita profesorica na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci Lada Badurina. Pranjković navodi da je Novakov interes za jezik počeo još u njegovim dječačkim danima, a nastavio se za cijeloga života. Novaka je privlačilo nepredvidivo sudaranje značenja, smisaoni sinkretizam, neograničene mogućnosti sintaktičke sinestezije koja je temelj individualnog književnog izraza, istaknuo je Pranjković.

Izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti Boris Beck interes za Novaka usmjerio je na feljtone, kozerije i polemike. Znamo da je Novak poznati ironičar. Ironija, koja mu je omogućila da dekonstruira svijet koji smatra pogrešno postavljenim, očitala se u Novakovim djelima u nizu figurativnih postupaka poput analogija, usporedbe, metafore, istaknuo je Beck. Monika Batur, asistentica pri Katedri za bibliotekarstvo, izlaganje je započela naslovnom krilaticom simpozija, koju je predstavila kao jednu od niti vodilja Novakove poetike. U njegovu se opusu ona može prepoznati na više razina, a ostvaruje se i u ideji autorova nemirenja s konačnim inačicama teksta nekoga djela, smatra Batur, odnosno u činu autorova višestrukoga dorađivanja teksta romana Mirisi, zlato i tamjan, o čemu svjedoče određene razlike pojedinih objavljenih izdanja tog romana. Jedan od četiriju priređivača Sabranih djela Slobodana Novaka u izdanju Matice hrvatske Davor Velnić Novaka je auditoriju približio na intimniji način govoreći o iskustvu rada s njim i o njegovoj brizi za hrvatski jezik zaključivši: „Cjelovita istina o Novakovim djelima dala bi se izgovoriti jednom rečenicom: u ružnim vremenima Slobodan Novak pisao je lijepu književnost“.

Predmet istraživanja u izlaganju književnog povjesničara Antuna Paveškovića bile su tri velike književnopovijesne sinteze (Ive Frangeša, Slobodana Prosperova Novaka i Dubravka Jelčića) te jedna žanrovska sinteza povijesti hrvatskoga romana Krešimira Nemeca, pri čemu je razmatrao način na koji je u njima tretiran Novakov opus.

Otok, putovanje,
prostor slobode

Zoltána Medvea, redovitog profesora na Filozofskom fakultetu u Osijeku, zanimalo je zašto hrvatski autori (jedan je od njih i Novak) tematiziraju otok, a značajno manje more, te kakvu ulogu ima korištenje i nekorištenje otočnih jezika. Docentica na Odjelu za kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zadru Sanja Knežević bavila se pak motivom putovanja u Novakovoj prozi, istaknuvši kako navedeni motiv zauzima simboličan prostor eskapizma i osobne slobode pojedinca. Izlaganje redovitog profesora na Odsjeku za kroatistiku Tvrtka Vukovića pročitala je docentica Goranka Šutalo. Vuković je nastojao povezati tri problemska pitanja: pitanje privlačnosti i kulturnog utjecaja Novakova kanonskog romana Mirisi, zlato i tamjan, pitanje reprezentacije koncepta tjeskobe te pitanje čitanja motiva manjka i viška koji su s posebnom nakanom upisani u zaplet. Još jedan student kroatistike Pablo Srdanović u svome se istraživanju bavio fenomenom inzularnosti u opusu Slobodana Novaka, odnosno toposom otoka i toposom djetinjstva u autorovoj ranoj prozi s posebnim naglaskom na njegov prvi roman Izgubljeni zavičaj. Naposljetku je i predsjednica organizacijskog odbora Ivana Drenjančević stupila na mjesto izlagačice. Govorila je o još nekim metatekstualnim aspektima Izvanbrodskog dnevnika, o nizu tekstualnih i citatnih igara kojima pripovjedač premrežuje (oskudnu) fabulu ovoga djela.

Zaigurno možemo reći da je status Slobodana Novaka u hrvatskoj suvremenoj književnosti neupitan, no zašto je tomu tako, zašto ga recentna književna povijest naziva i najboljim pripovjedačem naraštaja koji je u književnost stupio neposredno nakon Drugoga svjetskog rata – uvjerena sam da je auditorij zahvaljući brojnim utemeljenim izlaganjima dobio odgovor, ako ne na sve, barem na dio ovih pitanja.