Ljubavni jadi i sirova politika

Povijest kazališta u Vinkovcima povijest je izmještenosti, traženja i ucrtavanja specifične poetike u podjednako specifičan kulturni prostor. Pokrajinska središta kojima takva kazališta pripadaju (Vinkovci sudbinu dijele s Vukovarom, Slavonskim Brodom ili Požegom) tijekom desetljeća bila su amalgam profesionalizma i amaterizma. Osnivana i ukidana, s malo ili nimalo resursa, uvijek blizu i daleko od centra poput Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku. Vinkovački kazališni život počinje s prvom zabilježbom o kazališnim diletantima iz 1876, no početnom se godinom smatra 1917. sa sačuvanim ulaznicama za predstave Prosci Ise Velikanovića i Začarani ormar Ferde Ž. Milera.

Obnovljena zgrada Gradskog kazališta Joza Ivakić u Vinkovcima / Snimio Dražen Bota

Okosnica kazališnog života do Prvoga svjetskog rata predstave su pojedinih gostujućih hrvatskih, njemačkih, austrijskih i mađarskih kazališnih trupa, kao i vinkovačkih društava poput Veselog pustinjaka, Gospojinskog društva te Pjevačkog i tamburaškog društva Relković. Obično su izvođene u hotelima Kod cara austrijskog i Kod crnog konjića te u prostoru Vinkovačke čitaonice. Nakon Drugoga svjetskog rata razvoj kazališne djelatnosti profiliran je novom jugoslavenskom kulturnom politikom. Onom koja će na poluprofesionalnim temeljima nastavljati tradiciju građanskog kazališta, njegovati amaterizam, ali i biti nesigurna oko njezina razvoja.

Usponi, padovi i kontinuitet vinkovačkoga kazališnog života

Kazalište u Vinkovcima osniva se 1945. kao narodno, a već godinu poslije postaje dijelom RKUD-a Nikola Demonja. Godine 1948. preimenovano je u Gradsko narodno kazalište i profesionalizira se. Teški počeci sa svega tri angažirana profesionalca na plitkoj pozornici upućuju na univerzalni problem omasovljavanja kazališne djelatnosti – nedostatak adekvatnog prostora. Tako 1950. kazalište prelazi u današnju zgradu, u prostorije bivšeg kina Slavonija, koje će zadužiti punokrvni kazališni čovjek Vojin Dubajić. Postavlja Josipa Kosora, Ivana Cankara, Marina Držića, Branislava Nušića, Dragu Gervaisa i mnoge druge te se pozornost usmjerava na mlade. Na pozornicu staju Ljubomir Teodorović, Mira Župančić, Andrej Gavrilović, Dolores Ogrin, Josip Markovinović, ali i Mirjana Remlinger te Ivo Fici.

U toj borbi za kvalitetu javlja se generacija koja će vrlo brzo otići na studij u Zagreb – Nada Subotić, Mato Ergović, Vanja Drach i Pribislav Jelinić. Iako 1952. kazalište gubi profesionalni status, u njemu režiraju prekaljeni osječki kazalištarci Hinko Tomašić, Branko Mešeg i Ivan Marton. Nedugo potom na sceni debitira Rade Šerbedžija u pionirskoj predstavi Nosonja. Dvadesetak godina poslije, iskusan i proslavljen, vratio se da bi zaigrao u Cankarevu Kralju Betajnove. Njeguje se zavičajna dramska baština, što kazalište ne zapostavlja ni danas. Obogaćuje se upisivanjem novih značenjskih slojeva, živom muzikom, izraženim interesom za tzv. pučku dramu.

Prvo postavljanje drame Joze Ivakića u vinkovačkom kazalištu zabilježeno je 1966. u režiji Ivana Martona. Nimalo pravocrtno, nadopunjeno glazbom Julija Njikoša i stihovima Ive Kozarca. Kazalište četiri godine poslije, 1970, dobiva ime po Ivakiću, kad je i svečano otkrivena bista u parku ispred kazališne zgrade. Smjenjuju se generacije iz godine u godinu, gradi se zajedništvo na masovnosti amaterizma, a njezinim dijelom postaje i jedan od aktera recentnoga Ivakićeva Pouzdanog sastanka, Dušan Gojić, a koju godine poslije i Ivo Gregurević. Omladinsku i pionirsku scenu vodi tada mlad talentirani Himzo Nuhanović, koji će potkraj dvadesetog stoljeća oživiti kulturni život sredine s Festivalom glumca i Lutkarskim proljećem.

Andrićevo iščitavanje Ivakićeve mješavine političke satire i
komedije zadire u suvremenost inzistiranjem na lokalnom govoru

Sustavna nebriga od 1979, usponi i padovi, financijski slom i zabrana rada 1983, ali i rat koji dolazi, prekidaju zavidan kontinuitet. Improvizirani prostori za igru, profesionaliziranje ustanove, mladost i progresivnost, nedostatak kadra, ali i nešto manje stihijske stvaralačke vizije, svojevrsna su lebdeća sjena koja prati važnu obnovu kazališne zgrade i prateću baštinsku premijeru Ivakićeva Pouzdanog sastanka u režiji ravnatelja i glumca Vladimira Andrića. Ivakić kao polivalentna stvaralačka ličnost, koja objedinjuje profesionalizam i amaterizam, držanje po strani i tvrdoglavo ustrajavanje na pučkom izrazu, u današnjem je uglavnom ciničnom pogledu na svijet iznimno zahtjevna zadaća.

Mješavina političke satire
i komedije

Na probama za praizvedbu Pouzdanog sastanka u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku 1915. sjedi Julije Benešić. Ne sviđa mu se ni treći čin ni svršetak kojim pripitomljuje političke ambicije. Na sceni je Zvonimir Rogoz. Osamdesetak godina poslije klasa profesora Damira Munitića briljira. Ima svega. Kiča i tambure. Zapažen je Krešimir Mikić. Točno između ugnijezdilo se vinkovačko postavljanje Himze Nuhanovića tijekom sezone 1977/78. Andrićevo čitanje Ivakićeve mješavine političke satire i komedije zadire u suvremenost snažnim ustrajavanjem na lokalnom govoru – sirovosti i surovosti, psovkama i plitkim dosjetkama – pritom zadržavajući tipiziran pučki rasplet u kojem se politika i ljubav događaju usporedno. Mjesto radnje je birtija gdje se prelamaju različiti svjetovi, a jedan Gjuka Kolundžić ima računicu. Svatko je dobrodošao, pa i politički miting, kad jezičavu kći valja dobro udati. Buntovnički fijasko Bujanovića predvidljiv je, kao i sreća u svim ljubavnim zapetljancijama. Proračunatost, naivnost, glad, svi ti narodni ljudi s dobrim i lošim osobinama, snalaze se u „ni selu ni varoši“, dok će oni ambiciozniji čekati „nove ljude i novo doba te nove političke akcije“.

Čvršća vizija

Scena je zagušena pivskim gajbama. Šarenilo ograničava kretanje glumaca te uz neonsku reklamu u lijevom kutu „Keep walking“ gledatelju jasno daje do znanja da se od krčme ne može pobjeći ma koliko se trudili. Andrićevo nadopisivanje umjesto štrihanja dodatno razvodnjava predvidljiv zaplet čineći ritam neizbježno tromim, posebno kad uzmemo u obzir statičnost likova, nedostatak luka i razvoja kroz dramu. Stoga glumcima ne preostaje drugo nego po potrebi odlaziti u karikaturalnost, ili biti posve utišani. Poput Reze, koju prenaglašeno i tipizirano igra Antonia Mrkonjić, ili Gjuke, kojeg smireno donosi Dušan Gojić.

Nimalo izazovni kontrapunkti, kadikad i dopadljivi, vidljivi su u ljubavnoj suigri Katarine Šestić Baotić kao Milke i Vedrana Dakića kao Bujanovića. Naivni Matiša u izvedbi Dominika Karaule ne dolazi do punog izražaja, kao ni smisao za komiku Vjekoslava Jankovića u ulozi germaniziranog kapetana Takačića. Julka Matee Marušić nema prostora za razvoj lika, kao ni Pijavica Marija Rade. Vrckava Vikica Josipe Oršolić dobiva bosanski izgovor, dok njezin ljubavnik, kojeg igra Lorenco Tolić, ima zahvalnu rolu koju iskorištava. Trusno tranzicijsko područje slavonske svakodnevice od Joze Ivakića do danas možda nema iste temelje. U postavljanju baštinskih tekstova potrebno je mnogo više od pohvalno dobrih namjera. Čvršća vizija i svijest o mogućnostima ansambla jer zidovi se vrlo brzo hlade kad splasne euforija svečanog otvaranja. Oživljuju ih glumci i publika. Ali i repertoar koji bi mogao i trebao bolje od pokoje psovke i podcrtavanja onog što već znamo – da će nam svuda biti lijepo dok uporno čekamo bolja vremena.