Leks, pouzdano mjesto znanja i kulture

Nedavno mi je jedan prijatelj ispričao priču iz djetinjstva, rezolutno tvrdeći kako je istinita. Priča ide otprilike ovako: „U djetinjstvu, kada sam želio provjeriti je li junak jedne britanske TV-serije stvarno postojao ili je izmišljen, pogledao sam u smeđe sveske Enciklopedije Leksikografskog zavoda koju smo držali u dnevnoj sobi, nedaleko od televizora na kojem se prikazivala serija. Utvrdivši da junaka nema u enciklopediji, zaključio sam da je izmišljen. Tako sam shvatio razliku između fikcije i stvarnosti.“ I zaista, enciklopedije su pouzdana mjesta znanja. Oslonac, često početak i poticaj svakom istraživanju. Prozor u nepoznato, pogled na svijet. Zanimljivo je da je termin enciklopedija u značenju srodnom današnjemu prvi put upotrijebio hrvatski humanist i polihistor, reformatorski pisac i teolog Pavao Skalić (Zagreb, 1534 – Gdańsk, 1575) u svom djelu iz 1559, o čemu se možemo informirati na internetskom izdanju Leksove Hrvatske enciklopedije.

Nekadašnja palača Narodnih novina na uglu Frankopanske i Prilaza Gjure Deželića od 1990-ih je dom Zavoda / Snimio Patrik Macek / PIXSELL

Sve to potaklo nas je da se uputimo u Leksikografski zavod Miroslav Krleža, instituciju koja je u Hrvatskoj središnje i najveće mjesto sustavnoga leksikografskog rada. Mjesto gdje nastaju enciklopedije, leksikoni, atlasi i rječnici, gdje se znanje sabire, pojmovi i biografije spašavaju od zaborava, a leksikografi marljivo sabiru, verificiraju i interpretiraju podatke kojima se onda tisuće služe i na kojima temelje svoje spoznaje i produbljuju istraživanja.

Opsežnost leksikografske produkcije

Leksikografski zavod osnovan je 1950, a utemeljitelj i prvi direktor bio mu je Miroslav Krleža (njegovo je ime sastavni dio naziva Zavoda od 1984), dok se u prvoj uredničkoj postavi nalazio i Mate Ujević (ujedno pomoćnik direktora), koji je bio glavni urednik nedovršene Hrvatske enciklopedije, prve naše moderne opće i nacionalne enciklopedije, objavljivane u pet svezaka od 1941. do 1945. godine (projekt je začet 1930-ih).

Ideja enciklopedije može se pratiti od antike, a moderne su koncepcije utemeljene u 18. stoljeću; prvijenac hrvatske enciklopedike, nedovršena Hrvatska enciklopedija Ivana Zocha i Josipa Mencina, tiskana je u dva sveska od 1887. do 1890. Od osnutka Leksikografskog zavoda, ili popularno Leksa, slijedi niz izdanja: Enciklopedija Leksikografskog zavoda (3. izdanje nazvano je Opća enciklopedija), Enciklopedija Jugoslavije, strukovne enciklopedije (Pomorska, Medicinska, Šumarska, Muzička, Tehnička, Filmska, Enciklopedija likovnih umjetnosti...), personalne enciklopedije (Krležijana, Leksikon Marina Držića, Leksikon Antuna Gustava Matoša...), Hrvatska književna enciklopedija, regionalne enciklopedije (Istarska, Enciklopedija Hrvatskoga zagorja, Turopoljski leksikon, upravo pokrenuta Lička enciklopedija).

Glavni ravnatelj Zavoda i glavni urednik Hrvatske enciklopedije Bruno Kragić / Snimio Mirko Cvjetko / MH

Ravnatelj Filip Hameršak / Snimio Mirko Cvjetko / MH

Leksova produkcija obuhvaća desetke tisuća stranica i milijune informacija. Danas se u Zavodu radi na nekoliko aktualnih izdanja (npr. Kazališni leksikon, Filmski enciklopedijski rječnik, Enciklopedija Domovinskog rata, Leksikon utvrda Hrvatske – srednji i rani novi vijek), od kojih se dva smatraju temeljnim izdanjima kuće. To su Hrvatska enciklopedija i Hrvatski biografski leksikon, projekt sabiranja nacionalne bio(biblio)grafije, kojem je prvi svezak objavljen još 1983, a trenutno je u izradi deseti. Osim Hrvatske enciklopedije i Hrvatskog biografskog leksikona, Leks provodi i niz posebnih projekata, uvelike se oslanjajući na suvremene tehnologije.

Mrežno izdanje Hrvatske enciklopedije ažurira se svaki dan

Unatoč željama mnogih nostalgičara knjige, posljednje tiskano izdanje Hrvatske enciklopedije (u 11 svezaka) izišlo je 2009. i nije u planu novo. Enciklopedija je, kao i brojne druge, pa i najpoznatija svjetska enciklopedijska izdanja poput anglosaksonske Britannice, prešla na mrežno izdanje, koje se redovito ažurira i dopunjuje novim natuknicama. Dostupnost informacija na internetu promijenila je način na koji ljudi dolaze do njih – sve je dostupnije, informacije se brzo mijenjaju, produkcija je nezaustavljiva i teško se u toj šumi snaći. Glavni urednik Hrvatske enciklopedije Bruno Kragić, ujedno i glavni ravnatelj Zavoda, o tome nam govori: „Ne možemo reći da smo zadovoljni, ali ni da smo nezadovoljni. Čini mi se da Zavod uspijeva pratiti najvažnije informacije i redovito ažurirati članke. Ponekad smo deficitarni u pojedinim strukama, opala je vanjska suradnja stručnjaka izvan Zavoda u odnosu na ranija vremena, no ipak se trudimo biti aktualni.“ Na pitanje o broju posjeta stranicama Hrvatske enciklopedije glavni nam ravnatelj Kragić kaže: „U prošloj smo godini imali skoro jedanaest milijuna posjetitelja Hrvatske enciklopedije na internetu, uz petnaestak milijuna pregleda stranica. Odnosi se to na hrvatsku, ali i na opću građu. Redovito dobivamo komentare i primjedbe čitatelja koji predlažu promjene i ažuriranja u člancima, primjedbe i pohvale.“

Produkcija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža obuhvaća desetke tisuća stranica i milijune informacija / Snimila Ida Hitrec / MH

Hrvatski biografski leksikon (poznat i pod akronimom HBL) izdanje je kojem je cilj obuhvatiti nacionalnu biografiju, životopise i bibliografiju osoba koje su na različite načine vezane za hrvatsku kulturu i identitet. Do danas je objavljeno devet svezaka (prezimena do Marj), dok je deseti u pripremi. U abecedarij Leksikona ulaze osobe rođene do 1945, no za mrežno izdanje leksikografi su pripremili više desetaka najvažnijih životopisa sve do kraja abecede, među kojima je i nekoliko osoba rođenih poslije 1945. Hrvatski biografski leksikon, čiji je glavni urednik sada Nikša Lučić, riznica je podataka čiji autori često doslovno „spašavaju“ pojedine osobe od povijesnog zaborava. Filip Hameršak, ravnatelj Zavoda (struktura Leksa je takva da poznaje glavnog ravnatelja i ravnatelja), ujedno i pomoćnik glavnog urednika HBL-a, o tome govori: „Hrvatski biografski leksikon ima istraživačku sastavnicu, čime na internet dospijevaju biobibliografije i potpuno nepoznatih osoba i uvodi red u inače kaotičan niz podataka, čija bi digitalizacija trajala stoljećima.“

Pisanje enciklopedijskih članaka specifično je pisanje – ni znanstveno, ni kritičarsko, ni esejističko, ni publicističko pisanje – već nešto između. Ne postoji škola enciklopedizma, osim u kući. Morate biti pasionirani čitatelj, primarno esejističke literature, kaže Kragić dok Hameršak ističe kako je sudbina leksikografa samozatajna

Samozatajna sudbina leksikografa

Zanimajući se za specifičnu tehniku leksikografskoga rada, zavirujemo u kabinete leksikografa. Uglavnom nas mole da ih ne spominjemo imenom, drago im je da se raspitujemo o njihovu radu, ali sve nekako djeluje tiho, suzdržano, samozatajno. Zato nam uskače u pomoć glavni ravnatelj Kragić, koji pojašnjava: „Pisanje enciklopedijskih članaka specifično je pisanje – ni znanstveno, ni kritičarsko, ni esejističko, ni publicističko pisanje – već nešto između. Ne postoji škola enciklopedizma, osim u kući. Morate biti pasionirani čitatelj, primarno esejističke literature.“ Na to se nadovezuje ravnatelj Hameršak: „Jedan je naš rodonačelnik davno zapisao kako je sudbina leksikografa samozatajna. Tko radi na enciklopediji ili leksikonu, mora vjerovati da će njegov proizvod netko uzeti u ruke bez neke dodatne reklame, nastupanja po televiziji, podcasta i sličnog. Čini mi se i da je naš rad u suvremenom svijetu shvaćen pomalo obrnuto proporcionalno – što se o nekoj temi sistematičnije i suzdržanije piše, to je njezina prepoznatljivost, a onda i prepoznatljivost autora, manja.“

I zaista, listajući dva temeljna zavodska izdanja, primjećujemo kako natuknice u Hrvatskoj enciklopediji, ma kako opširne ili studiozne bile, uvijek ostaju nepotpisane. Suprotno tome, u Hrvatskome biografskom leksikonu pod svakim člankom stoji šifra autora, koja se onda može provjeriti u popisu autora na početku sveska. Bruno Kragić nam objašnjava: „To je odluka uredništava još od prvih izdanja Opće enciklopedije, čija je sljednica Hrvatska enciklopedija. Iako Hrvatska enciklopedija obuhvaća i makropedijske, dakle veće i studioznije, i mikropedijske članke, odlučeno je da se ni jedni ni drugi neće potpisivati. Kod HBL-a je donesena odluka da će se članci potpisivati, prvenstveno zbog čestog donošenja arhivskih i novih biografskih podataka te zbog bibliografske sastavnice koju ti članci imaju.“

Leksikografija danas i nekad

Pitamo dvojicu ravnatelja i o razlikama između leksikografskog rada danas i nekada. Filip Hameršak nam odgovara: „Rad suvremenog leksikografa sasvim je sigurno drukčiji. Kada sam prije dvadeset i pet godina počinjao u HBL-u, za svaki podatak, za svaki tekst ili članak trebalo je ići u knjižnicu, često prvo posuditi bibliografsku knjigu, a zatim iz nje vaditi pojedine literaturne jedinice. Vjerojatno je najveće ‘prokletstvo’ bilo (a i danas je) čitati knjigu bez imenskoga kazala. Nismo mogli ni sanjati da ćemo o nekim poznatim osobama u Zagrebu internetski pretraživati novine iz Pariza, Beča i drugih centara.“ Bruno Kragić poentira, odgovarajući na pitanje o relativizaciji suvremenog vjerovanja u postojanje onih „koji znaju više“: „Ako prihvatimo ideju da verificiranog centra znanja više nema, onda smo prihvatili jednu, po meni, ipak opasnu ideju potpune relativizacije. Ako je cjelokupno znanje, do kojeg je bilo tko došao bilo kojim putem, jednako relevantno, onda znanje više ne postoji. Ono mora biti na neki način protumačeno. Mislim da je ideja enciklopedizma, ne samo što se tiče Leksikografskog zavoda, da se znanje više ne mora samo prezentirati, nego da je to i umijeće tumačenja.“

U pripremi za tisak geografske karte nekad su se ručno izrađivale / Izvor Fototeka LZMK

Trajne veze Matice i Leksikografskog zavoda

Vode nas i u sobu na kraju dugog zavodskog hodnika, naoko ničim izuzetnu, no nakon otvaranja vrata, pred nama se pojavljuju, poredani od poda do stropa, ormari s tipičnim ladicama za bibliografske kartice, onakve kakve su se nekada nalazile u svakoj knjižnici i služile za pretraživanje. Ravnatelj Hameršak nas upućuje: „To je bibliografski katalog, u svjetskim razmjerima, rekao bih, izniman projekt. Radilo se o retrospektivnoj bibliografiji južnoslavenske periodike od kraja 18. stoljeća do 1945. Oko sedamsto stručnjaka pregledalo je cjelokupnu periodiku iz svih područja. Projekt je to koji je ostvaren pedesetih godina 20. stoljeća te je iz goleme pregledane građe izvađeno dva milijuna i dvjesto tisuća bibliografskih jedinica i svaka ta jedinica prepisana je na kartice u najmanje tri primjerka, tako da kartica ima oko deset milijuna. I danas se služimo tom građom.“

Listajući kartice, odmah tražimo Maticu hrvatsku i Vijenac. I, naravno, nalazimo obilje zapisanih članaka, komentara, polemika i drugih tekstova, što ne čudi s obzirom na ulogu Matice i listova koji su nosili ime Vijenac (ili u ranijim razdobljima Vienac) u razdoblju koje katalog obuhvaća. Nismo se, nažalost, mogli sustavno baviti svim tim natuknicama, no nadamo se da će ih netko obraditi i na taj način.

Ladica za bibliografske kartice – donedavno su ih imale sve knjižnice / Snimio Mirko Cvjetko / MH

Zavod je do 90-ih djelovao na više mjesta, među kojima je bila i palača MH – na slici posljedice požara iz 1977. / Izvor Fototeka LZMK

Veza između Matice i Leksikografskog zavoda dublja je i od nužnog pojavljivanja Matice u brojnim izdanjima i člancima koje stvaraju leksikografi. Naime zgrada kojom smo se prošetali za potrebe ove reportaže, poznata palača Narodnih novina na uglu Frankopanske ulice i Prilaza Gjure Deželića (prvi glavni urednik Vienca 1869), nije oduvijek udomljavala Zavod. Leks je do 1990-ih djelovao na nekoliko mjesta u gradu, među kojima je bila i palača Matice hrvatske na Strossmayerovu trgu (koju je 1977. zahvatio požar), pa su ove dvije temeljne institucije hrvatske kulture tako do prisilne zabrane Matičina djelovanja 1972. dijelile radne prostore.

Budućnost i perspektive leksikografije

Povratkom u suvremenost, novinarska znatiželja uputila nas je na novi Leksov projekt CroFacta. Radi se o aktivnosti koju Zavod provodi zajedno s Hrvatskim institutom za povijest i Hrvatskim memorijalno-dokumentacijskim centrom Domovinskog rata. Projekt je namijenjen provjeri informacija, odnosno primjeni metodologije kojom se pišu enciklopedijski članci na informacije o novijoj hrvatskoj povijesti, a koje se često pojavljuju u javnosti. CroFacta omogućuje njihovu znanstvenu verifikaciju, čime pridonosi temeljitom proučavanju hrvatske povijesti 19. i 20. stoljeća. Osim toga, CroFacta organizira i radionice za novinare, gdje se one koji se svakodnevno služe informacijama kao svojim temeljnim radnim materijalom upućuje u pretraživanje izvora, potiče se verifikacija podataka i izbjegavanje prenošenja lažnih, nepotpunih ili, jednostavno, nemarno sastavljenih i neprovjerenih vijesti.

Leksikografski zavod Miroslav Krleža danas je institucija na razmeđi znanosti, obrazovanja i kulture. U vrijeme rušenja autoriteta te stalnorastućeg kvantuma znanja, postavlja se logično pitanje o budućnosti leksikografske struke. Institucije poput Leksa ne postoje u svim državama, a neke od najvećih i najpoznatijih enciklopedija, primjerice Britannica ili francuski Larousse, oduvijek su bile privatni projekti te se danas – u vrijeme kada su informacije izgubile svoju vrijednost, bilo onu financijski izrazivu, bilo onu drugu, izrečenu u trudu i sustavnom radu osoba koje ih prikupljaju, tumače i katalogiziraju – bore za čitatelje. Ipak, naši sugovornici uvjeravaju nas u suprotno, navodeći niz primjera iz drugih, s nama usporedivih država poput Norveške ili Slovačke, u kojima je leksikografija preživjela unutar javnih ustanova, bilo sveučilišta ili akademije. Slično je i u Italiji koja, iako mnogo veća od Hrvatske i s mnogo više govornika talijanskog jezika, i dalje njeguje leksikografiju u okviru javnog sustava. Nakon viđenog, valja se nadati kako će tako i ostati.

Leksikografski zavod možda je pomalo neobična ustanova, nekome se može činiti izgubljenom u suvremenome dehijerarhiziranom svijetu, u kojem svatko, sasvim postmoderno, misli da može i mora relativizirati sve. No leksikografi ne očajavaju, nego i dalje marljivo rade na svojim projektima, istražuju, pišu i daju nam rezultate svoga rada na uvid. Provjerene i verificirane, često postižući i prava mala otkrića u traganju za zaboravljenim osobama, neistraženim pojmovima, hrvatskim perspektivama fenomena iz svih područja ljudske djelatnosti. Filip Hameršak pomalo okreće perspektivu naglavce, podsjećajući: „Da nisu postojali veliki nizovi objavljenih enciklopedija i leksikona, što su u slučaju našeg društva izdanja upravo Leksikografskog zavoda, i internetske bi se enciklopedije razvijale i punile mnogo sporije. Nepregledno mnoštvo podataka na internetu često čine upravo podaci preuzeti iz ranijih tiskanih izdanja enciklopedija.“ I zaista, rad leksikografa, ma koliko bio često zanemaren i nepoznat, na što leksikografi i sami, na neki način, pristaju kada pišu za enciklopediju, u pozadini je brojnih znanja koja su se na podlozi tih temeljnih podataka razvila i oblikovala.

Ne možemo odoljeti a da za kraj ne upitamo dvojicu naših sugovornika i vodiča kroz Leks o budućnosti ustanove kojoj su na čelu. Bruno Kragić nam odgovara: „Jedan od naših glavnih ciljeva svakako mora ostati jačanje naših dvaju temeljnih izdanja: Hrvatske enciklopedije i Hrvatskog biografskog leksikona. Bitno je da nastavimo raditi članke i o stranim fenomenima iz hrvatske perspektive u Hrvatskoj enciklopediji. Hrvatski biografski leksikon, enciklopediju nacionalne biografije, moramo nastaviti i dovršiti, o čemu, mislim, postoji nacionalni konsenzus. Naravno, imamo i druga izdanja, u kojima se bavimo specifičnostima, poput Hrvatske tehničke enciklopedije ili regionalnih enciklopedija, koje bi, nadamo se, jednoga dana mogle tvoriti temelj Enciklopedije Hrvatske“. Nama, na kraju ovog obilaska, ostaje vjerovati i nadati se kako će im se svi planovi ostvariti.