Kolekcionar u potrazi za Hrvatskom

Laval Nugent of Westmeath (Ballynacor, 3. 11. 1777–Bosiljevo, 22. 8. 1862), grof, feldmaršal, vitez Reda zlatnog runa, Rimski princ i Veliki prior Irske, jedno je od najvećih imena irske, hrvatske i europske povijesti 19. stoljeća. Ovaj feldmaršal – jedan od triju Habsburške monarhije 1849 – diplomat, zemljoposjednik i kolekcionar umjetnina bio je opsjednut europskom poviješću i katoličanstvom.

Preko supruge Giovanne Riario-Sforza (Beč, 1797–Pariz, 1855) smatrao se nasljednikom Frankapana i nastojao je obnoviti, u duhu romantizma, njihovo kraljevstvo u Hrvatskoj. Želio je kupiti cijeli Vinodol (što mu nije uspjelo), no došao je u posjed Trsata, Stare Sušice, Bosiljeva i Dubovca. Prošlost obitelji Nugent može se pratiti od početaka 10. stoljeća, no Frankapani su mu bili podjednako važni. Naime jedan od pokretača Prvoga križarskog rata 1095. godine, uz Petra Pustinjaka i papu Urbana II, bio je rimski plemić Joannes Fricapanem (Frankapan). Godine 1191. Rotrou Nugent III. prvi je ušao u tvrđavu St. Jean d’Acre, nakon dvogodišnje opsade koju je vodio engleski kralj Rikard Lavljeg Srca. Pad iste tvrđave 10. svibnja 1291. označio je kraj kršćanskog kraljevstva u Svetoj Zemlji i temelj za legendu o prijenosu Svete kuće (one u kojoj je arkanđeo Gabrijel navijestio Bogorodici da će roditi Krista) iz Nazareta na Trsat 10. svibnja 1291, a kasnije u Loreto, gdje se i danas nalazi.

Portret feldmaršala Lavala Nugenta / Izvor Muzej grada Rijeke

Osloboditelj od Napoleona

Laval Nugent oslobodio je od Napoleona 1813. na svoju ruku prvo Hrvatsku, potom Istru i Trst, da bi, na čelu hrvatskih jedinica, u vojnim operacijama napredovao sve do Rima, koji je oslobodio 3. svibnja 1815. To je omogućilo povratak pape Pija VII. iz izbjeglištva. Papa mu se odužio titulom Rimskog princa. Uslijedile su znatno mirnije godine koje je Laval Nugent proveo kao vrhovni vojni zapovjednik Napuljskog Kraljevstva. Oženio se 1815. godine Giovannom Riario-Sforza. Zahvaljujući tom braku, došao je u posjed Castel Volturna (Minturna) i s velikim se žarom posvetio arheološkim istraživanjima. Formirao je veliku zbirku koja je uključivala niz mramornih rimskih skulptura i 1500 starogrčkih vaza. Ondje mu se rodio i najstariji sin Albert. Također je upoznao Canovu i Thorvaldsena, dva najveća kipara klasicizma koji su desetljećima imali radionice u Rimu.

Godine 1820. preuzeo je u Vicenzi zapovjedništvo nad austrijskim jedinicama u Venetu. Na toj dužnosti Nugent će ostati do 1828. godine. Sin Arthur rodio mu se u slavnoj renesansnoj vili La Rotonda koju je projektirao Andrea Palladio. Prebacio je arheološku zbirku iz Napulja u Veneciju te se prvi put jasnije vezao za Hrvatsku kupivši od Auersperga stari frankapanski grad Bosiljevo. Zahvaljujući ženi došao je u posjed Montepelosa (Irsina, provincija Matera), ali i dviju starih kolekcija slika: jedne koja je izvorno pripadala obitelji d’Este i druge koja je pripadala duždu Francescu Foscariju.

Museum Nugent na Trsatu

Godine 1840. tijekom Sirijskog rata njegov sin Albert prvi je ušao u tvrđavu St. Jean d’Acre. Po povratku u Hrvatsku Alberta, nazvanog Hrvatski Lav, Mađari su optužili da se želi okruniti za kralja svih Južnih Slavena. I Laval i najmlađi sin Arthur bili su kandidati za hrvatskoga bana. Od trenutka kad je 1824. godine nabavio ruševni kaštel Trsat, Laval Nugent planirao ga je urediti kao mauzolej i muzej. Godine 1829. Nugent je povjerio mladom Giacomu Paronuzziju restauraciju antičkih skulptura iz Castel Volturna (Minturna) u Veneciji te njihovo prebacivanje na Trsat. Na Trsatu je u razdoblju od 1831. do 1839. godine prvo obnovljena muzejska kula za arheološku zbirku, a potom je podignut klasicistički hram Mir junaka. Iznad zabatnog trokuta Mira junaka Paronuzzi je izveo malteški križ (Nugent je bio Veliki prior Irske), te poluležeće alegorijske skulpture Povijesti i Snage. U toj fazi bili su planirani mramorni sarkofazi u hramu, na kojima bi bile postavljene mramorne biste Antonija Canove (Laval Nugent kao rimski imperator) i Bertela Thorvaldsena (Giovanna Riario-Sforza). Giacomo Paronuzzi, važan Nugentov suradnik na obnovi antičkih kipova i kaštela, umro je na Trsatu 23. travnja 1839, a naslijedio ga je Mijat Sabljar, te je 1843. godine službeno utemeljen Museum Nugent, kao prvi muzej u tadašnjoj Hrvatskoj.

Konačni oblik Trsat dobiva poslije smrti feldmaršala Lavala Nugenta 1862. godine. Tada njegov sin Arthur (vlasnik 14 dvoraca i imanja u Hrvatskoj) od velikog kipara A. D. von Fernkorna naručuje mramornu bistu oca i dva metalna baziliska, koje postavlja ispred grobnice Mir junaka. Istovremeno je na stropu grobnice bila postavljena velika Tintorettova uljena slika Amor i Psiha, a na zid Giorgioneovo Poklonstvo kraljeva, prva noćna slika venecijanskog slikarstva, izvorno zamišljena kao diptih s Tri filozofa (danas u Beču). Svoj konačni izgled Museum Nugent poprima 1870. nakon pregradnje stambene zgrade ispred kaštela. U toj su zgradi utočište našli zbirka slika, dio zbirke namještaja, zbirka brončanih predmeta, numizmatička zbirka, zbirka dokumenata i kao poseban kuriozitet, zbirka frankapanskih predmeta – renesansni krevet iz Bosiljeva i niz portreta članova obitelji. Ivan Kukuljević-Sakcinski, taj dobri duh hrvatske kulture i povijesti, zapisao je godine 1875: „Zbirka slika, razređena u više soba ima do dvie sto komada, većom stranom iz talijanskih škola i nekoliko njih od najboljih mletačkih umjetnika. Među ovima nalazimo i dvie do sada nepoznate slike našeg Andrije Medulića (Andrea Schiavone), od kojih prikazuje jedna Floru s malim djetetom usred polja i cvijeća, druga, pako, sasvim slična prvoj predstavlja muža s djetetom u poljskom predjelu. Obe slike u drvu u duguljastoj četvrtini.“ (Kukuljević-Sakcinski: Trsat-Grad, Vienac, br. 42, 1875.)

Remek-djela iz Nugentove zbirke

Iz nekadašnje venecijanske zbirke Foscari svakako treba izdvojiti sljedeća djela: Tizian, Sv. Rok (lijevo krilo triptiha), Paolo Veronese, Svadba u Kani (velika skica, ulje na platnu, bitno drugačijeg formata od slavne slike u Louvreu) i velika stropna Alegorija, Tintoretto, Amor i Psiha, Palma Mlađi, Četiri sveca i njegovo najbolje djelo pohranjeno u Hrvatskoj – Pokop Kristov (velika slika, danas u Strossmayerovoj galeriji u Zagrebu), ali i jedan Krist, te Sv. Lucija, Giorgione, dvije slike: Poklonstvo kraljeva i slika nepoznata naziva, Bonifazio Veronese, Krist, G. B. Piazzetta, Sv. Jeronim, Sv. Josip i Svetac, Bernardo Strozzi, Odricanje sv. Petra, G. B. Tiepolo, Bogorodica s djetetom, A. Varotari (Il Padovanino), slika nepoznata naziva, Andrea Schiavone, Proljeće i Jesen (dvije slike na drvu) te Tintoretto, Pohod Marije kod Elizabete.

Iz nekadašnje zbirke d’Este potjecala su sljedeća djela: Leonardo da Vinci, slika nepoznata naziva, Correggio, Bogorodica od ružarija, Filippo Lippi, Bogorodica s djetetom, Lorenzo de Credi, Bogorodica s djetetom, Agostino Caracci, Kapucin, Annibale Caracci, Sv. Franjo u pobožnosti, Guido Reni, Kristova glava, Bogorodica s djetetom, Marija, El Greco, Sveta obitelj, Guercino, Sv. Marko i Sv. Petar u tamnici, Scarsello da Ferrara, Marija lauretanska i Krunjenje Isusa, Carlo Bonone, Večera u Emausu, Benvenuto l’ortolano di Ferrara, Anđeo i Bogorodica navještenja, Luca Giordano, jedna od brojnih verzija njegove velike Vulkanove kovačnice i slika u paru s njom (neko vrijeme bile su izložene u zagrebačkom Muzeju Marton) te Canaletto, Capriccio.

Zahvaljujući Isidoru Kršnjavom, ministru bogoštovlja i nastave, trsatska arheološka zbirka u 86 sanduka otkupljena je 1894. godine za Arheološki muzej u Zagrebu. Nakon smrti Arthura Nugenta 1897. slike su prodavane na aukcijama na Trsatu, od kojih je najveća bila 1902. godine. U trsatskoj gradini živjela je do smrti 1941. Ana Nugent, kći Alberta Nugenta. Nakon Drugoga svjetskog rata nova vlast konfiscirala je trsatsku gradinu, ali i umjetnine ljekarnika Leopolda Tuchtana koji je svoju zbirku slika prikupio u ratnom kaosu od krhotina zbirke Nugent. Sve te slike bile su pohranjene na tavanu Guvernerove palače, u improviziranom depou Galerije slika. Slike su potom od 1956. bile u Modernoj galeriji na Dolcu, da bi se 1987. vratile u Guvernerovu palaču. Danas su umjetnine zbirke Nugent najvećim dijelom smještene u Arheološkom muzeju u Zagrebu i Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci, a jedan dio umjetnina nalazi se u Muzeju za umjetnost i obrt (frankapanski krevet iz Bosiljeva), Stross­mayerovoj galeriji starih majstora, Muzeju grada Rijeke, Hrvatskom povijesnom muzeju te u privatnim zbirkama. Laval Nugent vjerovao je u frankapansku Hrvatsku kojoj je pokušao vratiti njezinu vlastitu povijest. Nažalost, grandiozan projekt nikad nije zaživio u obliku u kojem ga je zamislio. Brojne se krhotine njegova sna i dalje nalaze u hrvatskim muzejima, no tek bi objedinjavanje sačuvanih dijelova njegove zbirke pokazalo veličinu njegova nauma.