KNJIŽNIČARI PREPORUČUJU

OSJETILNOST, A NE OSJEĆAJI

Začudan naziv nove zbirke pjesama Mateje Tutiš Iz mraka se bježi ravno u kaktus, koja se poigrava odnosom pjesme i fragmenta, naglašava osjetilnost, a ne osjećaje, kao temelj poezije. Iz zastrašujuće tame djetinjstva može se jedino u novu bol,

novi doživljaj koji probija kožu, odraslost. Od meke i nostalgične perspektive ranjivog subjekta dolazi igličast jezik, satirična metafora. Prostor u kojemu se krećemo čitajući nalik je liriziranoj Gaudíjevoj arhitekturi, sve funkcionalno stoji na mjestu, ali proizvodi neobjašnjivu tjeskobu koju zovemo umjetnost. Pjesme u ovoj knjizi ne okuplja jedna tema ili misao, nego upravo atmosfera. Onakva kakva plovi nad stolom za kojim se svi smiješe, ali hranu nitko ne prinosi ustima.

ODNOS LJUBAVLJU NARUŠEN

Uvriježeno je mišljenje da postojanje žene kao majke sa sobom povlači postojanje ljubavi u njoj. Ta se veza, ne uvijek utemeljena, nastavlja novom pretpostavkom da je ljubav pozitivna sila koja, onima kojima je pružena, čini dobro. Roman Kako voljeti svoju kćer Hile Blum govori o majci i kćeri čiji je odnos narušen ljubavlju.

Priča je to o vezanosti i slobodi, o emociji zbog koje se urušava identitet pojedinca ovisnoga o drugome. Na naslovno pitanje pak nije moguće točno odgovoriti jer, čineći sve da bi dijete voljela onako kako sama nikada nije bila voljena, junakinja ponavlja istu grešku na drugačiji način.

JAZ IZMEĐU PROMATRAČA I PROMATRANOG

Kada govorimo o pjesništvu Vesne Biga, nužno je spomenuti da je riječ o ostvarenjima koja svoje primarno uporište imaju u činu promatranja svijeta koji se našao u jednoj prostorno-vremenskoj točki. Ipak, između promatrača koji egzistira u pjesmi i onoga što je promatrano postoji jaz koji, premda se ne protivi supostojanju, uskraćuje mogućnost istinskoga susreta s drugim, a emotivne, fizičke, jezične, pa i vremenske granice onemogućuju uspostavljanje spona među različitim entitetima.

Njezina je poezija intimna lirska drama u kojoj su uprizoreni u sebi podvojeni subjekti koji neprestance tragaju za licima, predmetima, bićima općenito, ili pak poniru u njihovu srž, dok u isto vrijeme strahuju od upliva vanjskoga u njihov osobni prostor.