Jahači na duge staze

Psihomodo pop  na koncertnoj su turneji kojom obilježavaju četrdesetu obljetnicu rada. Kulminacija promotivnih aktivnosti očekuje nas 12. listopada u zagrebačkoj Areni, ali rođendan slave radno, novim albumom prikladna naslova Vjerujem u čuda, aludirajući na čudo vlastite dugovječnosti. Priča je zamišljena po uzoru na početne heroje Ramonese, od devet kratkih pjesama u ukupnom trajanju od otprilike 25 minuta. Ekspertno produciran i odsviran, album Vjerujem u čuda (dvanaesti u karijeri, računamo li nadahnutu akustičnu retrospektivu Unpljugd, odsviranu u studijskom ambijentu) pokazuje u kojoj su se mjeri Gobac, Brada i suradnici odmaknuli od (post)pankerskih izvorišta. Temelj je klasični rock – primjerice, To nije ok! zvuči poput zajedničkog jam-sessiona T. Rexa i Rolling Stonesa u sezoni 1973/4, no u koktel je ubačen i pregršt pop i rock-soul stilizacija; duh punka prepoznatljiv je prije svega u postojano energičnoj izvedbi.

Izd. Dallas Records, 2024.

Gobac je negdje spomenuo da je ponosan na zvuk albuma, ali sličan zaključak vrijedi i u pogledu aranžmana, raskošnijih nego ikad. Standardna rock and roll postava nije proširena samo redovnim doprinosima klavijaturista i saksofonista Jurija Kuzme Novoselića, nego i dodatnim puhačima – dovoljno je spomenuti angažman trubača Darka Sedak-Benčića, trombonista Mirona Hausera i saksofonista Vojkana Jocića. Najugodnije iznenađenje odnosi se na sofisticiranu primjenu gudača, najprije u pjesmi I to je ok! (inkluzivnoj i melodioznoj „gay-ok“ baladi u srednjem tempu), a potom u finalnoj Bol, najsporijoj i najimpresivnijoj skladbi na novom albumu. Uvijek se činilo da je poslovično subverzivnu zafrkantu Gopcu bilo pomalo neugodno razgolititi vlastite emocije (s pokazivanjem tijela nije imao problema), no višeslojna Bol, otpjevana u atipično niskom registru, pokazuje u kojoj bi mjeri svi profitirali da je zločesto dijete domaćeg rocka malo češće spuštalo gard.

Vizualni ID-albuma upotpunjuje zakrabuljeni crno-bijeli Mickey Mouse u kožnoj jakni. Sinteza strip-estetike i postnovovalne razbarušenosti njihov je vizualni zaštitni znak još od početaka, ranih osamdesetih, od one večeri u mitskom klubu Lapidarij, 1982. ili ‘83. (ovisi kojem izvoru vjerujete!) kad je basist Šparka ponudio Gopcu da zamijeni privremeno odsutna pjevača u njegovu tadašnjem bendu Neron. Gobac je u postavu ušao s iskustvom frontmena u pank-sastavu Klinska pomora, a ubrzo je počeo pisati pjesme (recimo, izvrsnu Iste stvari), pa je „na zamjeni“ ostao do danas. Budući da je s njegovim dolaskom posađena klica posve nova sastava, odmah mijenjaju ime: Psihomodo su ukrali iz naslova drugog albuma britanskog glam-rock-sastava Cockney Rebel (The Psychomodo, 1974), dok je pop, dakako, posveta Iggyju i Warholovu pop-artu. U ranoj konfiguraciji Psihomodo popa svirao je ondašnji novinar Poleta Neven Kepeski, no njegova prirodna znatiželja ubrzo ga odvlači u druge projekte – na televiziju, u publicistku i na radio.

U početku se činilo da se Psihomodo pop pojavio na pravom mjestu, ali u krivo vrijeme: sredinom osamdesetih vladao je teror dance-sintetike, pa je sastav – unatoč tome što je u džepu imao pregršt dobrih pjesama – nekoliko godina proveo u statusu svojevrsnih „demo-pripravnika“, bez diskografskog ugovora koji bi im zajamčio kakvu-takvu sigurnost. No kad je u priču ušao Vlatko Čavar Brada – odličan gitarist s besprijekornim osjećajem za blues i druge roots-stilove – sve je sjelo na svoje mjesto. Album Godina zmaja (1988), prvi plod suradnje s Jugotonom, a snimljen u produkciji Pike Stančića, definirao je temelje njihova zvuka, doduše ponešto umekšana u odnosu na dotadašnju koncertnu reputaciju. Uspjeh Godine zmaja potaknuo je lavinu – usporedno s karijerom rock-frontmena u usponu, Gobac je imidž duhovita, britka i nekonvencionalna lica domaćeg popkulturnog undergrounda nadograđivao televizijskim nastupima u ulozi Milana Blentona – svemirskog antijunaka nastala iz autorskog pera Gorana Pirša (sa zagrebačke Stojedinice) i starog prijatelja Davora Slamniga, pisca kratkih priča, skladatelja i kratkotrajnog gitarista ljubljanskih Buldožera.

Psihomodo pop tada izvrsno prolaze na nastupima i na natjecanjima novih talenata u Nizozemskoj, pojavljuju se i na MTV-u i predgrupa su Ramonesa... no euforija na drugom albumu Sexy magazin ponešto je splasnula; provjerena formula urbanih provokatora koji neprekidno žive na rubu ekscesa (i pritom se ludo zabavljaju), počela se pomalo trošiti. Premda je, posve razumljivo, ratnom razdoblju sve poprimilo mnogo ozbiljnije dimenzije, album Srebrne svinje razotkrio je novu vrstu energije i sviračke zrelosti, dok ih je Unpljugd (s novim pojačanjem u liku i djelu Jurija Novoselića) osvijetlio iz intimnije perspektive i pokazao u kojoj su mjeri instrumentalistički napredovali.

Nakon što su manje-više šarmirali „dragu naciju“, u novom je stoljeću sve teklo rutinski. Psihomodo pop postao je neka vrsta domaće popkulturne institucije, pothranjujući vlastiti kult vječne i neozbiljne mladosti i održavajući vitalnost sporadičnim i solidnim pločama – otprilike poput Kazališta, Valjka ili pak Stonesa, koji su sve to činili na globalnoj (i naravno, mnogo spektakularnijoj i nerazmjerno unosnijoj) razini. Prije sedam godina ostali su bez bubnjara i prijatelja Tigrana Kalebote, ali od te su se iznenadne tragedije uspjeli oporaviti, pa su s Tinom Ostrešom nastavili ondje gdje su stali. Kao i u slučaju svjetskih generacijskih pandana, njihova je nevolja u sljedećem: koliko im god recentan opus zvučao dobro, publika će uvijek davati prednost klasicima iz razdoblja prvih ostvarenja. Većina starih i uspješnih rock-sastava na ovaj ili onaj način zatočenici su vlastite prošlosti. Njihova povijest zasad traje četiri desetljeća. Koliko još? Odgovor je uvijek isti: onoliko koliko bude trebalo i koliko budu izdržali.