Intrigantne ljudske sudbine u fokusu

I ovogodišnje jubilarno izdanje Međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox ljubiteljima intrigantnih i provokativnih dokumentaraca ponudilo je sasvim dovoljno razloga za zadovoljstvo. Ponajprije bogatstvom i raznovrsnošću programa, kojima je od prošle godine pridodan i program dokumentaraca Green Dox, u kojem se prikazuju filmovi koji se bave ekološkim temama, klimatskim promjenama i općenito stanjem na našem planetu. Također i ujednačeno visokom prosječnom kakvoćom izabranih filmova, kao i odvažnošću da se festival programski bez kalkulacija usmjeri na važne intimne i društvene teme koje se bez iznimke reflektiraju jedne na druge. Štoviše, neizbježno su povezane i isprepletene, u tolikoj mjeri da je praktički nemoguće uočiti granicu između pojedinačnog, odnosno osobnog, i šire socijalnog. Sve to ZagrebDox je još jednom potvrdilo kao manifestaciju koja zasluženo uživa status najzanimljivijeg, a prema nekima i najuspjelijeg, domaćeg filmskog festivala. Kojom god temom da se bave i na koji god način da je obrađuju, dokumentarci prikazani i u glavnim i u popratnim programima čine to mahom s izraženim autorskim pečatom, inteligentno, studiozno i s dosta stila.

Nagrađena ekipa filma KIX

Kadar iz filma Četiri kćeri

O drugačijoj predizbornoj kampanji

Uz predizbornu kampanju koja je kod nas donedavno trajala festival je prigodno otvoren hvaljenim i nagrađivanim dokumentarcem Nasmijana Gruzija redatelja Luke Beradzea. Dokumentarac ovjenčan Posebnim priznanjima na festivalima CinéDOC i Tbilisi empatična je i angažirana priča o bivšem gruzijskom predsjedniku koji je u kampanji za novi mandat najsiromašnijim sunarodnjacima obećao subvencioniranu stomatološku skrb, zahvaljujući čemu bi oni dobili široke osmijehe iz naslova. Nakon što su državni zubari ljudima već počeli vaditi pokvarene zube, predsjednik je na izborima neočekivano poražen. Pred autorovom kamerom ljudi su nesređenih zubala, a film govori o zlouporabi moći i njezinoj prolaznosti, o lažima i manipulacijama, te o onima koji za takvu rabotu naposljetku plaćaju cijenu.

Veliki pečat u Međunarodnoj konkurenciji dodijeljen je izvrsnom filmu Četiri kćeri tuniske autorice Kaouther Ben Hania. Djelo koje je nedavno bilo nominirano za Oscara i koje je nagrađeno na festivalu u Cannesu prošle godine zakitilo se nizom nagrada i priznanja, od francuske nagrade César i nagrade FIPRESCI na festivalu u Palm Springsu do nominacije za Europsku filmsku nagradu. Sve je to sasvim zasluženo, jer posrijedi je sjajno ispripovijedana, kompleksna, izuzetno intrigantna i, kako je žiri ispravno primijetio, praktički nevjerojatna priča o majci Olfi i njezinim kćerima.

Kadar iz filma Drugačija divljina

Kadar iz filma KIX

Nakon što dvije starije kćeri, 16-godišnja Ghofrane i godinu mlađa Rahma, pobjegnu od kuće, ubrzo se pokaže da su otišle u Libiju i vođene ljubavlju prema dvojici terorista pridružile se ISIL-u. Ondje su se i udale za pripadnike ISIL-a, a Ghofrane je uskoro i rodila. Naposljetku su njihovi muževi poginuli u američkim zračnim napadima, a one su uhićene i osuđene na dugogodišnje zatvorske kazne. Redateljica Kaouther Ben Hania, koja se afirmirala također izuzetno uspjelim igranim filmom Čovjek koji je prodao svoju kožu iz 2020, a koji je osvojio oskarovsku nominaciju u tadašnjoj kategoriji najboljeg filma s neengleskog govornog područja, obiteljsku dramu odlučila je rekonstruirati angažmanom dviju profesionalnih glumica u ulogama Rahme i Ghofrane. Konačni rezultat je vrlo uznemirujući i potresan film koji s jedne strane govori o pobuni i nasilju, i onom obiteljskom kojem je bila izložena majka Olfa Hamrouni, koja se kasnije nasilno ophodila i prema svojim kćerima, s druge o neuništivoj privrženosti i ljubavi unutar obitelji, a s treće o nadi i ljudskosti koje preživljavaju unatoč svemu.

Život daleko od civilizacije

Posebno priznanje u Međunarodnoj konkurenciji dodijeljeno je dokumentarcu Drugačija divljina norveške autorice Silje Evensmo Jacobsen, koji je na Sundance Film Festivalu nedavno ovjenčan Velikom nagradom žirija. U ishodištu filma je priča koja je razmjerno često fikcijski tematizirana, posljednjih godina u ostvarenjima Kapetan Fantastični Matta Rossa i Naš dom u divljini rumunjskog redatelja Radua Ciorniciuca. To je priča o obitelji koja odrasta daleko od civilizacije, u okruženju za koje smatraju da je u skladu s prirodom i da se ravna prema prirodnim zakonima, da bi se u najvećoj mogućoj mjeri uživalo u slobodi i divljini, neopterećeno bilo kakvim normama i pravilima. Tako isprva žive Maria, Nik i njihovo četvero djece, no već na početku postaje jasno da stvari nisu tako jednostavne. Maria je nažalost preminula, pa je Nik kao samohrani otac nastavio podizati dvojicu sinova i isprva dvije kćeri, uz obrazovanje kod kuće i u suživotu sa životinjama. No to je financijski postajalo sve neodrživije, pa je kod Nika, a polako i kod starije djece, počela sazrijevati svijest o nužnosti preseljenja u grad, gdje će se on zaposliti kao radnik u drvnoj industriji, a djeca krenuti u prave škole.

Autorica pametno usložnjava prikaz odnosa u obitelji, na način da tek kasnije u priču uvodi najstarije dijete, kćer Ronju. Polako izbija na vidjelo da ona nakon majčine smrti više nije mogla podnositi takav život, kako se može naslutiti, dijelom i zbog oca, te se ranije osamostalila, koliko god joj to teško padalo. Drugačija divljina prilično je zanimljiv film u kojem pratimo dekonstrukciju nečega što se ispočetka čini obiteljskim rajem, da bi se postupno u njemu pojavile pukotine i ozbiljni rasjedi, a do raspada dolazi u suočenju s grubom stvarnošću.

Odrastanje na ulicama
Budimpešte

Potpisani kritičar možda najuspjelijim filmom prikazanim na ovogodišnjem festivalu smatra dokumentarac KIX mađarskih scenarista i redatelja Dávida Mikulána i Bálinta Révésza, koji je nagrađen Velikim pečatom u Regionalnoj konkurenciji. Projekt realiziran u hrvatskoj manjinskoj produkciji potresna je i vrlo uznemirujuća priča koja počinje kao razmjerno benigni prikaz dvojice neobuzdanih klinaca s ulica Budimpešte, da bi se u sljedećih 12 godina pretvorila u provokativan i turoban portret mlade osobe koja će počiniti ubojstvo i koja će već u prvim godinama punoljetnosti postati razočarani delinkvent pred kojim je dugogodišnja zatvorska kazna i život bez budućnosti.

Kao 9-godišnji dječak Sany je bistar i dobrodušan klinac koji sam za sebe tvrdi da je mangup i da mu odrasli govore kako će ga loše ponašanje skupo koštati. Autori ga počinju pratiti gotovo slučajno, zatekavši ga s prijateljem u igri na ulici, a s određenim skokovima njegovu sudbinu bilježit će dulje od desetljeća. Tu će sudbinu odrediti i život u ne sasvim funkcionalnoj obitelji, u stambenom trošnom prostoru od 26 kvadrata gdje se smjestilo njih šestoro, uz odsutnog oca, neodgovornu majku i djelomičnu skrb o mlađoj sestrici koja je pala i na njegova leđa. Sany je isprva dječak koji sanja o nekoj ljepšoj budućnosti i koji ima makar i infantilne planove, da bi pred kraj filma otišao u zatvor u koji ga ispraća djevojka koja mu obećava da će ga čekati. KIX je razoružavajuće neposredan, autentičan i iznimno snažan film iz kojeg kadrovi pred gledateljevim očima ostaju još dugo nakon odjavne špice.