I fikcija može svjedočiti o zbilji

Neobično je pesimističan, ali vrlo intrigantan i pomalo zagonetan prvi pasus uvodnog poglavlja novoga romana Pavla Pavličića Krležin imenjak: „Nema ništa gore nego kad čovjek započinje posao za koji unaprijed zna da ga neće završiti, ili da njime neće biti zadovoljan. A pri tome, nema mogućnosti ni da posao izbjegne, niti da ga radi na neki drugi način. Zato će i sve ovo što ovdje pišem biti pokušaj da se objasni zašto ne mogu pisati kako sam naumio, niti napisati ono što sam htio.“

Ovako se čitateljima odmah požalio neimenovani pripovjedač romana, koji kao lik pripada fikcijskom svijetu djela, a koji je u vrijeme kad se radnja zbiva – od rujna 1964. do rujna 1965. godine – bio 18-godišnjak, učenik završnoga razreda vukovarske gimnazije (podaci se – slučajno? – poklapaju s odgovarajućim Pavličićevim). Učinilo mu se da se približio svijetu knjiga, književnosti i javnosti, upravo sada „guta“ Krležu, za sebe ironično kaže da je „literarni pretendent“ jer sanja o tome da postane pisac. Romanom Krležin imenjak paralelno se provlače dvije prekinute, neostvarene ljubavi: jedna između pripovjedača i djevojke Jane, koja će unatoč mladalačkoj nježnosti i odanosti biti lakše preboljena, i druga između protagonista Želimira Hernauta i profesorice Mire Binički, koja je nakon raskida ostavila teške, razorne posljedice u životu dvoje ljudi.

Izd. Neolit, Koprivnica, 2024.

Pavličićev roman karakterizira visok stupanj autoreferencijalnosti, pa pripovjedač kaže da je cijeli zasnovan na pamćenju te da je svjestan nesavršenosti svoga pamćenja, i da to, u jednu ruku, nije knjiga o njemu, niti o prostoru, „(pa ni o Vukovaru moje mladosti), nego je priča o ljudima i onome što ljudi jedni drugima rade“. To je u prvome redu priča o sudbini vukovarskoga Švabe Hernauta, sina imućnih srijemskih Švaba, kojega su u obitelji zvali Fric (otuda naslov romanu, budući da je i Krleža imao taj nadimak).

Pripovjedač romana bio je impresioniran svojim novim poznanikom: vidio je dvije knjige Franza Kafke koje je Hernaut preveo – Dvorac (odnosno Zamak kako se tada prevodilo) i Pisma Mileni. Budući da su se u bolnici sprijateljili, a „ti se zanimaš za knjige pa tako imamo o čemu razgovarati“, pozvao je njega i prijatelja k sebi, gdje su ih čekala nova iznenađenja: golema Fricova kućna biblioteka i fotografija na kojoj su pred Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom u Zagrebu bili skupa snimljeni Hernaut i Krleža, u vrijeme dok je on živio u Zagrebu i radio u jednom izdavačkom poduzeću. Vidio je kasnije i jednu fotografiju u predratnim vukovarskim novinama na kojoj je prepoznao Frica, profesoricu Binički i Krležu snimljene skupa na Dunavu kod Vukovara, a povremeno bi čuo i priče o velikoj ljubavi između profesorice i Frica i nenadanom otkazivanju vjenčanja. O raspadu te veze iznijeli su mu svoje verzije čak i majka i otac: majka je vjerovala da se u njihov odnos umiješala treća, pa možda i četvrta osoba, a otac je smatrao da je sve kriva politika.

Fric mu nije pričao o tom poznanstvu i prijateljstvu s Krležom, pa je pripovjedač slutio da se iza toga krije neka teška priča. Počeo se raspitivati kod profesora hrvatskoga pa je ponešto doznao o svojedobnom sukobu na ljevici, a jedan od njih otkrio mu je poslije da je Hernaut imao na sebi pečat politički nepodobne osobe jer je izašao na glas kao staljinist u tim krugovima. On se, doduše, nije izjasnio za Informbiro, pa ga zato nisu dirali, ali ostala je ta mrlja jer je on u tom sukobu s Krležom prije rata zapravo zastupao staljinističke pozicije. No stvari oko njegova sukoba s Krležom bile su puno složenije, pa je pokolebani, neiskusni pripovjedač tek nakon što mu je Fric „otvorio svoje srce, krijući da to čini“ jasno vidio da tom starom čovjeku nije bilo pravo što je moralo doći do sukoba. Rekao je da je možda pogriješio u samom početku, da je odmah trebalo reći istinu: da je u pravu Krleža, a ne on. „Ja sam Krležu kritizirao zato što odstupa od zbilje, što se zbiljom ne bavi, i još sam tome pridodao ako ne ideološku, a onda poetičku težinu. A onda sam shvatio nešto što je on možda znao od početka. (…) Da se zbilja ne može zahvatiti tekstom. (…) Uvjerio sam se da svaki put kad pokušaš uhvatiti zbilju riječima, ona se prestane ponašati kao zbilja i počne zadobivati literarni oblik. (…) Svako je pisanje literarno, a pogotovo pisanje o sebi. Kad tako pišeš, koliko god se trudio, tekst prestaje biti svjedočenje i dokaz istine, a postaje fikcija. Literatura. Sve što sam ja pokušao reći o onim događajima, to je doista samo priča.“

U petnaestom, posljednjem poglavlju romana pripovjedač zatvara krug Fricovom (rukopisi o sukobu s Krležom), a i vlastitom spoznajom (izvještaj ocu o školskom ukoru, esej namijenjen Jani o planovima za budućnost) da se o zbilji ne može svjedočiti tekstom. Ali se tješi „mišlju na koju sam već više puta naišao, to jest da i fikcija može svjedočiti o zbilji, samo na svoj osobit način i krećući se zamršenim putevima. (…) Pa, ako mogu biti pisac samo tako da odustanem od zbilje (pa i da se bacim u naručje onog što se, vidim, već dosta dugo naziva fantastikom), onda ću na to rado pristati.“

Priča romana postupno se i logično diže prema završnici, gdje svako pitanje zašto dobiva precizan odgovor zato.