Gradovi i obitelji u nestajanju

Brodogradilište Uljanik bilo je jedno od ključnih mjesta grada Pule i neizostavan dio svakodnevnice građana, ne samo zaposlenika. To se možda najbolje pamti po sireni koja je označavala početak i kraj radnog vremena, a njezin zvuk odjekivao je cijelim gradom. Zvukom sirene započinje i nova predstava Istarskoga narodnog kazalištu u Puli Brodovi od papira iz pera dramaturginje Emme Kliman i u režiji Gabrijela Lazića, oboje rodom iz Pule. Predstava se, međutim, ne bavi toliko samim brodogradilištem i njegovom propašću, već utjecajem koje ima na dinamiku obitelji glavne junakinje drame koju igra Tea Harčević. Uz nju, na sceni joj se pridružuju Linda Kliman u ulozi majke, Nikola Radoš kao otac i Boris Barukčić kao mlađi brat protagonistice. Na početku Tea Harčević publici za uvod daje kontekst nastanka predstave i predstavlja svoje kolege, ističući da glumci, osim Linde Kliman, nisu iz Pule. Ta činjenica samo ide u korist „fureštima“, koji su uglavnom uspješno uspjeli „skinuti“ puležanski govor i dijalekt.

Predstava se bavi utjecajem koje brodogradilište ima na dinamiku obitelji glavne junakinje koju igra Tea Harčević / Snimio Karlo Čargonja

Na sceni se na lijevoj strani nalazi svojevrsni plavi toranj koji okružuju plava radna odijela, trliši nekadašnjih „uljanikovaca“, ograđen metalnim šipkama koje izgledom aludiraju na gradilište (scenografije Josip Kresović). Hrpa trliša nalazi se i u pozadini scene, svojim brojem ukazujući na važnost i ostavštinu koje Uljanik ima za Pulu i njegove stanovnike. Osim u nekoliko interakcija, konstrukcija uglavnom ostaje netaknuta, a veličinom kao da baca sjenu na glumce i guši likove prisutnošću na sceni, istovremeno postajući simbolom nekadašnjeg prosperiteta, a sadašnje otvorene rane.

Komad se zapravo bavi samim sobom kao rezultatom procesa pisanja o vlastitoj obitelji iz pozicije autorice koja dolazi u posjet svojima iz Berlina te se stoga može promatrati i kao svojevrsni metateatar. U predstavi će se više puta osvrnuti na svoje pisanje i ispisivanje kako ove konkretne drame, tako i identiteta likova. Kći zauzima poziciju „unutarnje“ redateljice, režirajući tako obiteljske prizore na Praznik rada 2019, dan kada su uljanikovci čekali konačnu presudu – spas ili propast brodogradilišta. Tea Harčević često u ruci nosi hrpu papira koji, osim što signaliziraju metaaspekt s kojim se drama poigrava, također funkcioniraju kao oruđe njezina lika, nasuprot konstrukciji s kojom su povezani njezin otac i brat. Predstavom se provlači i tema rada, u sukobu oca, nekadašnjeg industrijskog radnika u proizvodnji, i kćeri umjetnice koja živi od pisanja, intelektualne proizvodnje. Nijedno od njih ne pokazuje razumijevanje ili volju da saslušaju jedno drugo, konkretan sukob i tenzija izostaju, dok oboje neprestano u krug ponavljaju slične replike i opaske.

Radoš i Klimanova odlično su glumački utjelovili svoje gotovo arhetipske uloge roditelja koji se teško nose s odlaskom djece od kuće i životnim promjenama u kasnijoj životnoj dobi. Brodovi od papira dotiču se široka raspona značenja rada i pripadanja nekom kolektivu; obiteljskom, radničkom i prostorno-nacionalnom. No, kako kaže i sama protagonistica drame da ne može svoju obitelj zahvatiti u jedan dramski lik kao što ih rukama ne može cijele obgrliti, tako ne može ni u jednom komadu rasplesti sve čvorove koje je zaplela. Ipak, iako tematski lokalizirana, predstava nadilazi taj okvir, stavljajući fokus na „malog“ čovjeka koji samo želi živjeti od svog rada, bio on umjetnički ili ne.