Duboki uvidi i zamamna artificijelnost

Lolita, klasik Vladimira Nabokova, otvara duboke moralne i etičke dileme te redovito izaziva nelagodu kod čitatelja. U adaptaciji romana pisanog u prvom licu dramaturg Patrik Gregurec i redatelj Vinko Radovčić uvode lik autora koji kao deus ex machina u dogovoru s glavnim junakom usmjerava tijek radnje i odlučuje o nečijem životu i smrti u maniri filmova ­Woodyja Allena. Sudbina pisca jest da ulazi u komunikacijske i kulturološke probleme te da postavlja granicu između pogubnih reakcija i etičnosti svijeta. To se na sceni ostvaruje kroz lik Izvjesnoga gospodina kojeg tumači Damir Orlić.

Ivana Gulin Lolitu igra začuđujućom lucidnošću koja izlazi iz okvira predodžbi / Snimio Saša Čuka

Pisac/Izvjesni gospodin i Humbert nagovještavaju, dogovaraju ili prepričavaju radnju da bi neposredno nakon toga ta ista radnja zaživjela pred publikom. Takvim redateljskim postupkom analizira se mnoštvo suptilnih kontakata između pedesetogodišnjeg profesora francuske književnosti i trinaestogodišnje Lolite. Počeši mi leđa, nešto mi je upalo u oko, pogodi tko je, sjedni mi u krilo... provokacije i seksualne aluzije, (ne)namjerni dodiri, zagonetni nagovještaji događanja koje svi prepoznaju, a ne usuđuju se ili se usuđuju izgovoriti. Pisac i glavni lik u pozadini doista žučno raspravljaju o motivima, namjerama i onome što će uslijediti. Radnja je linearna, događanja se nižu kroz dva plana pri čemu su prednji dio scene i proscenij većinom rezervirani za evaluaciju burnih emocija te moralne dvojbe i odnose pisca i glavnog lika. Drugi dio pozornice nakon otvaranja bijele zavjese izgleda poput filmskog seta ili videoprojekcije eksterijera, te se spretno transformira u spavaću sobu, vrt i igralište, radni kabinet, bolnicu, pornografski filmski studio. Dramska radnja prati tijek romana i publika ima uvid u vrijeme od prvog do posljednjeg susreta Humberta i Lolite.

Na samome početku Izvjesni gospodin na pozornicu donosi lijepu realističnu lutku koja prikazuje prvu Humbertovu ljubav, djevojčicu Anabel koja je umrla premlada i ostavila za sobom osakaćena dječaka koji je cijeli život nastavio žudjeti za adolescenticama. Na sceni su kao opravdanje za postupke glumaca izneseni brojni primjeri romantičnih i poznatih ljubavnih odnosa starijih muškaraca i djevojčica (npr. Dante Alighieri, Edgar Allan Poe, brojni primjeri iz azijskog i afričkog svijeta) tako da ova predstava postaje platforma za razmatranje šireg društvenog konteksta pedofilije i za promišljanje moralnih granica. U tom kontekstu dio scenografije ima jasnu paralelu i poruku: na horizontu je prikazana ogromna slika tapiserije talijanskoga renesansnog slikara Tiziana Vecellija na kojoj je prikazano mnoštvo golih dječačića poznatih pod imenom putti, koji su najčešće služili kao ukrasi svjetovnih, a često i religioznih motiva na slikama i skulpturama. Na kraju predstave, u studiju Clarea Quiltya, čovjeka koji je oteo Lolitu njezinu zaljubljenom očuhu, na zidu vise brojne slike djece glumaca u njegovim filmovima za odrasle.

Ključni je element predstave izvedba koja zahtijeva suptilan balans između prikazivanja kompleksnosti likova i izbjegavanja glamurizacije ili banalizacije teme pedofilije. Protagonisti uspijevaju prenijeti dubinu karaktera, potičući publiku na introspekciju i razmišljanje o moralnim dilemama koje proizlaze iz priče. Glavnog junaka Humberta Humberta utjelovljuje šarmantan i uvjerljiv Alen Liverić. Na početku predstave on je pohotan čovjek u zrelim godinama, dok se kroz predstavu suptilno mijenja i transformira u brižnog oca. U fokusu je dominantan ženski lik mlade, razmažene, lukave i direktne Lolite koju tumači Ivana Gulin. Iznenađuje njezina snažna izvedbena lucidnost koja izlazi iz okvira predodžbi o Loliti. Ona se ne trudi biti ni mazna ni zavodljiva, zaigrana je, sirovo iskrena i djetinjasta, te svjesna svoje nadmoći, manipulira i biva izmanipulirana. Njezina snaga i odlučnost služe kao kontrast ranjivosti, stvarajući složen i višedimenzionalan portret lika. Dominik Karakašić proživljava nekoliko transformacija na sceni: pojavljuje se kao doktor, psihologinja i Quilty, redatelj filmova za odrasle. Svaki njegov izlazak na pozornicu domišljato je humorističan. Uvođenje žanra drag performansa kao subverzivne umjetničke prakse pokazalo se punim pogotkom za karikiranje lika psihologinje i doticaj sa svijetom današnjice. Žana Bumber duhovito i sa svježinom unosi se u ulogu Lolitine majke Charlotte, dok Rade Radolović kao polugluhi i samozatajni Dick izaziva simpatije publike.

Zaključno, zadarska Lolita izoštrenom intuicijom dovodi do dubokih uvida u tematiku i smisao predstave kroz artikulaciju problematike, ma koliko bila predstavljena na zamaman i artificijelan način. Roman je izazvao skandal 1955. godine kada je objavljen, a jednako je kontroverzan i danas, no unatoč izazovnoj tematici, predstava Lolita uspijeva pružiti duboko i provokativno iskustvo gledanja.