Dosljednost u umjetničkom propitivanju

Djela dvaju skladatelja, Mozarta i Chopina, našla su se ovoga puta na repertoaru recitala Ive Pogorelića za ciklus Lisinski subotom u prepunoj Velikoj dvorani, u kojoj su se okupile sve generacije slušatelja, kao i neizostavna skupina obožavatelja koja uvijek nađe put do svojega mjesta u dvorani, te početnika koji nisu sigurni kada se plješće. K tome i mnogi koji opasno kašlju, a i oni koji su unatoč upozorenju prije početka, ipak zaboravili ugasiti mobitel. Iako ranije Pogorelić nije bio tako blagonaklon, pa je znao u dugim sekundama gledati u publiku sve dok i nedužnima ne postane neugodno, ovaj je put cijelu zvučnu kulisu koja se povremeno javljala stoički podnio.

Na podij je stigao oboružan maskom boje trule višnje kao u doba korone. Sklonio ju je tek kada je sjeo za klavir. Ta gesta može biti dio njegove sklonosti teatralizaciji nastupa, jednako kao i partiture sklonjene na pod. Uostalom, teatralizacija scenskoga nastupa danas je više običaj nego izuzetak, tako da skučenost izbora za pijanistički recital postaje pravi problem ako već nemate davno smišljenu scenu. Uključujući i to da publiku dočekujete na podiju za klavirom, sa šalom ležerno nabačenim preko stolca, da bi se tek potom pošli presvući za nastup. Prije kojega desetljeća skandal i novinarska poslastica bilo je to što je na Chopinovom natjecanju u Varšavi Pogorelić pred publiku i žiri izašao samo u hlačama i košulji, a danas je to normalno. Hlače su se maštovito ili uslijed kratkovidnosti u izvještajima preobrazile u traperice, što je bio znak za uzbunu zbog nepoštovanja nepisanih pravila, ali valja priznati da u biti nije utjecalo na interpretaciju djela.

Na svježem koncertu mnogi su se ponovno upitali zašto djela svog starog i prastarog repertoara, koja je svirao bezbroj puta i zna ih i sprijeda i straga, izvodi iz nota. Može se uzvratiti pitanjem A zašto ne? – jer običaj sviranja napamet nije nigdje zakonom propisan, osim u pravilniku na natjecanjima, a u konačnici u izvedbi ne čini nikakvu razliku, osim što možda bolje izgleda publici, koja se može diviti i tome kako sav taj tekst spremiti u glavu. Davno je Svjatoslav Richter, jedan od najvećih pijanista 20. stoljeća, preporučio da se što prije vrati sviranju iz zapisa jer se osiguravajući i u stotinki sekunde ćudljivu memoriju, propušta upoznavanje toliko divne glazbe, sigurnost koju zapis donosi, pa i provjera starih čitanja.

Na koncertu kao da je dosljedno sprovedena potajna namjera da se na svaku izvedbu stavi vlastiti pečat / Snimio Marko Todorov / CROPIX / KD Vatroslav Lisinski

Ako se vanjske manifestacije Pogorelićevih nastupa mogu doživjeti kao neobične, izvan nekih zamišljenih okvira, njegov je repertoar uvijek isti i pomno izabran iz obilja klavirske literature i temelji se na kapitalnim djelima ponajvećih skladatelja. Ovaj su put iz njegova dobro provjerena repertoara, većinom i snimljena za najuglednije tvrtke, odabrani Mozart i najdraži mu Chopin. Prvi dio večeri posvetio je Mozartovim Fantazijama u d-molu KV 397 i c-molu KV 475, te Sonati u A-duru KV 331, s do bola eksploatiranim finalom Alla Turca u vrlo odmjerenom (sporom) tempu koji uspjelo priziva sliku vojnog orkestra u hodu. Nakon pauze ponovno se posvetio svom, čini se najdražem, Chopinu s izvedbom Tri mazurke op. 59 u a-molu, As-duru i fis-molu, te Drugoj sonati u b-molu op. 35, na svoj način biljegu njegova repertoara.

U svemu je tome Pogorelić ostao vjeran svom analitičkom čitanju, pronalaženju skrivenih motiva iz drugog plana, dekonstrukciji do zadnjih atoma (tonova) građe koja se onda teško percipira kao cjelina. Manje je zabrinut za glazbeno vrijeme i njegovo stalno gibanje, protok kod obaju skladatelja utemeljen na ljudskom dahu, pjevu, dok se povremeno smišljeno javljaju izraziti dramatski akcenti koji mehanički nasilno razbijaju protok. I u tom individualiziranom pristupu on ima razrađen i promišljen sustav koji se može ili ne mora prihvatiti, može se biti oduševljen nekim pronalascima takozvanog novog čitanja dobro znanih djela, a jednako je tako opravdano i biti ljutit promatrajući iz komocije svojih starih predodžbi koje su ometene nekim individualističkim „ferceranjem“. Kao da je dosljedno sprovedena potajna namjera da se na svaku izvedbu stavi vlastiti pečat sve do pomisli kako bi bilo primjereno da se u programu uz skladateljevo ime navede i ime interpreta. Mozart – Pogorelić ili Chopin – Pogorelić, premda se i naslijepo interpret može bez greške prepoznati. Djelomično je to razlog zašto u moru interpretativnih brojlera kakvih je u današnjem svijetu na tisuće, Pogorelić ostaje zanimljiv i novim generacijama, ako s godinama niste stekli otpornost koja vas čini ravnodušnima.