Crvi u gnjatu – dunja u cvatu

Krleža je na svjetlu petrolejke dovršio čitanje pisma – izvješća ustaškog špijuna, ubačena među komuniste – što mu ga preko Begovića šalju Budak i Vranešić.

Čim ga je pročitao, upitao se tko bi mu mogao biti autor. Ali, umjesto da mu se misao razvije u smjeru odgovora na ono što se pita, skrenula je ustranu i pred sobom je imao Kasandru. Kao da se spustila s vrha planine i ušla kroz prozor. Sjela je nasuprot njemu. Nije imala veo preko iznakažene strane lica, jer joj nijedna strana lica nije bila iznakažena.

„Pobogu, Fric! Daj se razumu! Zar ti nisam rekla da su svi oni isti?“ rekla je Kasandra i lice prekrila velom.

„Tko je isti?“ Kao da Kasandru pita, pitao se Krleža, jer nije znao koga Kasandra poistovjećuje, ustaše i komuniste, ili sve one koji se bave politikom.

Izvor Fototeka LZMK / snimio F. Vodopivec

Kasandra je, pokazujući još jednom obje strane lica, zaobišla njegovo pitanje i rekla:

„Svi su oni isti, a ti si nešto drugo. Oni su oni, isti koliko god se razlikovali, a ti si nešto drugo, različit od svih. Oni su oni i kani ih se, a ti si Petar Trbuhozborac, ispod vješala, s tamburom u rukama, koji pjeva baladu o ljudima, kojima, jer nemaju rukavice, na prstima, od studeni, zanoktice zebu i otiču.“

Rekla i nestala, ne pod velom, zajedno sa svojim velom. A Krleža se, napušten od nje, našao usred odgovora tko bi špijun Paško mogao biti… Komunisti su i ustaše robovali više godina po istim robijašnicama. Imali su vremena jedni drugima kazati razloge zbog kojih robijaju i imali su vremena utjecati jedni na druge. Slučajevi su, koji su ih na robiju doveli, bili različiti, osobni, od čovjeka do čovjeka, a razlozi isti – i jedni su i drugi u političkim programima predviđali rušenje Jugoslavije i utemeljenje hrvatske države; ustaše, pod zaštitom Sila osovine, ne mijenjajući kapitalistički društveni poredak; a komunisti, pod zaštitom Sovjetskog saveza, sa socijalističkim društvenim uređenjem, kao jednu od republika unutar jugoslavenske federacije. U robijašnicama je bilo prelazaka s jedne na drugu stranu. Postajala je mogućnost da je netko prešao s ustaške strane na komunističku i, kad se našao na slobodi i dospio kao delegat na Valterovo „vjenčanje“, ponio kao prerušeni ustaški špijun Paško. Postoji i druga mogućnost! Da se netko od komunista, dok je u zatvoru bio, ponudio za špijuna ustašama i, kad je zatvor napustio, javljao im se pod imenom Paško. Postoje i druge mogućnosti! Tko bi ih nabrojiti mogao!

No, kako god bilo, izvještaj je tako sročen da mu se može vjerovati! Krleži, pretvorivši se u Kasandrinu tvrdnju – ostavi ih, svi su oni isti, a ti si nešto drugo, ti si Petar Trbuhozborac pod vješalima – nije dopustio miran san. Dan je dočekao budan!

Pospremio je stvari u torbu, u sobu se više neće navraćati. U krčmi će, kad doručkuju, sačekati autobus i krenuti natrag. Pismo je držao u ruci, da bi ga, čim se s njim susretne, vratio Begoviću. U krčmi je zatekao svoga domaćina pri istom stolu na kojemu su večerali onu večer kad je u Vrliku došao. Šutke mu je uručio pismo, odložio torbu na slobodnu stolicu, a sam sjeo na onu na kojoj je i one večeri sjedio. Obazreo se oko sebe da vidi tko je još u krčmi osim njih dvojice. Vidio je iza šanka konobara kako nešto posprema i, na njima suprotnoj strani krčme, odjevenu u crninu, zabrađenu crnom maramom, ženu, izloženu suncu, što je sjalo kroz prozor otvoren prema istoku. Jedinu ženu koju je u Vrliki vidio da je odjevena u nešto što ne može biti narodna nošnja. Bar ne ovoga kraja!

Nakon izmijenjenih jutarnjih pozdrava, ni Begović nije ni o čemu nastavljao govoriti. Očekivao je da će Krleža, pošto je pismo pročitao i vratio mu ga, nešto o pismu reći, bilo što, makar da o izvješću špijuna Paška ne želi ništa reći. S tima na „vjenčanju“, s tim „ženikom“ i „svatovima“ je, što njegov kum dobro zna, prekinuo, i veze ne želi – niti komentiranjem špijunskog pisma – obnavljati. Nijem bi ostao i kad bi ga molio ili od njega zahtijevao da nešto kaže! Kad mu se govori, taj melje kao mlin na nabujaloj Cetini; a kad mu se šuti, taj je nepomičan kao mlinski kamen kad Cetina presuši. Zato Begović razgovor o pismu nije poticao. Stavio ga je u džep, gdje će dočekati Vranešićev povratak iz Mostara, i rekao:

„Mogli bismo početi, pa polako, dok autobus ne dođe. Mislio sam da je najbolje ponoviti ono što smo prekjučer večerali. Rekao si da nikad tečniji ni ukusniji pršut jeo nisi, pa će biti da ti još jednom bude slastan.“

„Može!“ progovorio je Krleža.

„Kreni, Simo!“ rekao je Begović konobaru, koji se i odazvao i krenuo.

Sve je bilo isto kao na večeri kad je ovamo došao. Na šanku se nalazio pršut u željeznom škripcu, usađenu u bijelu kamenu ploču i bio pokriven, najprije mokrom krpom, da se iz narezanog dijela ne bi sušio sok, a potom bijelim ubrusom, koji je prekrivao i pršut i škripac, ostavljajući samo nogare škripca u kamenu nepokrivene. I konobar je s bijelom keceljom na prsima radio isto ono što je one večeri radio. Preko njihova je stola ispružio stolnjak plavkaste boje, stavio na njeg dva tanjura, dvije viljuške, dva noža, porculansku zdjelicu s maslinama i košaricu s još neohlađenim kriškama kruha pečena ispod peke. Jednako kao i onu večer, momak je, kad je stol pripremio, uzeo nož, kladivom mu prešao nekoliko puta uzduž oštrice, da je izgladi, ako je negdje okrznuta i prišao pršutu, da s njega skine, prvo, bijeli ubrus, a za njim, s narezanog dijela vlažnu krpu...

... Sve što se imalo vidjeti i sve što je momak činio bilo je isto. I ono što se vidjeti imalo i ono što je momak činio! Samo je drukčije bilo osvjetljenje pod kojim se vidjelo. I ono što se pogledu pružalo i ono što je konobar radio!

One je večeri svjetlo petrolejskih svjetiljaka omogućavalo da se vide krupni predmeti i krupne kretnje, a da sitni predmeti i sitne kretnje ostanu u sjeni nezapažene. A sad je sunčevo svjetlo, nahrupivši u krčmu na četiri prozora i otvorena vrata, omogućavalo da se vidi svaka sitnica, čak i iskrica kućnog praha, ako se nađe u mlazu sunčeve svjetlosti.

Jedan takav mlaz svjetlosti, koji otkriva i kućni prah, onaj s drugog prozora na krčmi što obasjava i ženu u crnini, padao je na momka dok je počinjao rezati pršut. Prvu od dvije kriške, koje će njima na stol donijeti, da se u njima slade, dok on bude rezao druge dvije kriške. Režući prvu krišku, momak je na njoj nešto našao, prekinuo rezanje i nožem uklonio ono što mu je zasmetalo.

Krleža nije vidio što, iako je zapazio da je bilo nešto bijelo i sitno, slično kućnom prahu, poletjelo, zabijelilo se i palo na mramornu ploču, nestajući u njenoj bjelini. Tražeći po bjelini mramora ono što je nožem sa kriške pršuta bačeno, zapazio je da mramorna bjelina, obasjana svjetlošću sunca, ima tri nijanse: blijedu kao pretežitu, sivu kao rijetku i sasvim bijelu, vrlo rijetku, koja je bliještila na suncu. Prve dvije bjeline, blijeda i siva, bile su nepomične, kao i mramorna ploča u cjelini, a ona što bliješti micala se na dva načina: da je lizla smanjujući i pružajući se i da se skupljala u kolutić pa naglim ispružanjem odskakivala i u odskoku se pomicala centimetar-dva. Pritom bi, izdignuta u skoku od ploče, zabljesnula kao krijesnica. To ga je pružanje i odskakivanje bliještećih bjelina ponukalo da ih potraži i na zadimljenim dijelovima pršuta, na koži gnjata. I on ju je tamo našao u mnogo većoj količini nego na blijedoj i sivoj bjelini mramora. A kad ju je i tamo našao, i to u tolikoj količini, sijevnulo mu je u glavi što bi ta bjelina, bjelina koja bliješti, liže i odskače, mogla biti. Neočekivano! Crvi!

Mnogo crva! Izlazili su iz gnjata, pružali se i lizli po zadimljenoj koži, a kad bi se skupili u kolutić, naglo odapeli kao otkočena opruga i poskočili, padali su na mramor i na mramoru postajali njegova bliješteća i pokretna bjelina.

Krleža je uspio pribran odvojiti pogled od crva na pršutu i mramornoj ploči, dok je momak s tanjurom na kojemu su bile prve dvije kriške prilazio njihovu stolu. Ali kad je momak odložio tanjur sa kriškama na stol i on na rubu tanjura ugledao crva, obuzela ga je takva mučnina u želucu, da se morao dignuti sa stolice i okrenuti na stranu, da ne bi povratio po stolu i onomu što im je ponuđeno za doručak. Istom onomu što im je prekjučer ponuđeno za večeru – i bilo je nešto najukusnije što je u životu jeo.

„Što je?“ pitao je Begović.

Momak je u čudu zašutio i zastao.

Žena je ustala sa stolice i nešto oko sebe tražila.

Mučeći se s navalom povraćanja, ali ne povraćajući, jer mu je želudac bio prazan, Krleža je, kao odgovor Begoviću, ispružio ruku i kažiprstom pokazao crva, koji liže po rubu tanjura.

„Nosi sve sa stola!“ rekao je Begović momku.

Momak je skupljao jelo i suđe, žena je donijela lavor i Krleža je, grčeći se, počeo povraćati. Grčenja je bilo mnogo, a od povraćanja samo pljuvačka. Grčevi su se u želucu sporo smirivali, iako je momak sklonio i pršut i suđe s pogleda Krležinih očiju. Žena je oprala lavor i otišla na svoje mjesto; momak se spustio na stolicu iza šanka; a Krleža su i Begović sjeli za prazan stol i čekali dolazak autobusa. Prije dolaska autobusa – da se Krleži mučnina smiri!

Teško je pronaći poveznice između gađenja i mučnine na pismo o Valterovu „vjenčanju“ i gađenja i mučnine s povraćanjem na pršut, iz čijeg gnjata kaplju crvi, čije si kriške preksinoć slasno kusao, a jutros ti se na njih, jer crve vidiš i na tanjuru, povraća. Teško, ali ih je Krleža pronašao i doživio ne samo zato što su doživljaji pisma i crva uslijedili uzastopce, već i zato što sličnosti potječu i iz pisma i iz crvljiva pršuta. Zar nije jednako mučno i gadljivo čitati pismo u kojemu se nekadašnji zanosi – borba za prava radnika – pretvaraju u međusobnu borbu za vlast, a nekadašnji prijatelji i istomišljenici u ubojice jednih nad drugima, da bi pobjednik davao izjave kako su svi nevino pogubljeni bili ništarije zaslužene pasje smrti! Mučno je, kao što je mučno i gadljivo gledati crve koji ližu i skaču po pršutu i sjećati se slasti s kojom si taj pršut jeo pred jedan jedini dan! Jest! Isto je! I zato je te dvije mučnine, ta dva gađenja poistovjetio i pretvorio u jedinstvenu odbojnost. Od čega ga je, jer se odbojnost, štoviše, odvratnost smjestila u želudac i glavu, obuzela tupost i briga. Dva sastojka od kojih nastaje opijat koji uzrokuje pijanstvo posebne vrste. Da u njemu vidiš jasno ono što se, samo ako si vidovit, može predvidjeti.

Begović iz vlastita iskustva nije poznavao stanje u kojemu se Krleža nalazi. A nije bio ni gadljiv na bijele crviće u gnjatu kao nitko od onih što su u Vrliki odrasli. Zovu ih „prćavci“ i zato što se kreću skačući i zato što se, ako ih ostaviš na miru u gnjatu, gdje se razviju u kukuljicu, iz te kukuljice izlijeću kao nešto nalik mušici i leptiriću. Mislio je da mu je kum nevinog „prćavca“ izjednačio sa crvom u strvini iz čije se kukuljice izleže muha zujara i da se na to zgadio. Želio mu je reći kako tu nema podvale sa zlom namjerom, kako se tu radi samo o „prćavcu“, srodniku onih crvića koji se susreću na trpezama na kojima se nude delikatese u kojima je normalna stvar vidjeti crvića.

„Nitko nam ništa nije podmetnuo. Dapače, htjeli su nas počastiti s posebno ukusnim pršutom i, kad su takvog imali, načeli su ga četiri dana prije tvog dolaska, da bi kriške za tebe rezali od najboljeg dijela, iz sredine buta. A to je najbolji pršut zato što taj ‘prćavac’, koji se zadržava samo u gnjatu, ne silazi ni u meso ni u slaninu pršuta, vrag zna kako, valjda nekom fermentacijom, i slaninu i meso čini posebno jestivima i ukusnima. Okusio si to, što da ti pričam! Slanina postaje prtka, topi se u ustima, a meso prestaje biti žilavo i pod zubima postaje mekano. Jedno s drugim ukusan zalogaj! Jedina mu je mana, pršut s ‘prćavcima’ u gnjatu treba brzo potrošiti, nije za stajanje. Uđe u nj vjetar, postaje mljackav. A ovaj je tek prije nekoliko dana načet. Najbolji!“

Zanijet dokazivanjem da je Krleža počašćen najboljim pršutom na svijetu, pršutom sa „prćavcima“, Begović je zapazio da autobus stoji pred vratima krčme tek kad se žena u crnini našla pred vratima. Pozvao je Krležu da se digne sa stolice i pođe svojoj Beli, ali se on o poziv oglušio. I ne samo to, Begoviću se učinilo da on nije ni slušao ono što mu je o „prćavcima“ pričao, kao što nije zapažao da je autobus došao!

Žena je stupila na vrata krčme i na njima se zadržala. Njoj nasuprot, kondukter je s unutrašnje strane otvorio vrata autobusa, rekao da mjesta nema. Zalupio je vrata za sobom, dok je autobus kretao dalje. Žena se vratila u krčmu i upitala sebe samu:

„A što sad? Nema mi nego čekati drugoga! Kad ono dolazi?“

„Tri ćeš sata čekati onoga što vozi do Mostara... Ne bi morala! Mogla bi s nama dvojicom do Sinja, pa ga tu dočekaj!“ rekao je Begović otkrivajući u onom što je kazao i da poznaje ženu i da zna kamo putuje. „Jučer mi je na autu izdušila zadnja guma. Odvezao sam ga mehaničaru i kod njega ostavio. Idem po njega, a tebe, Seno, molim da sjedneš s gospodinom za stol i da mu se nađeš u potrebi, jer se on od mučnine i povraćanja još nije pribrao.“

„Bit ću, Milane, uz njega, dok ti ne dovezeš auto, ali s vama dvojicom u tom autu neću putovati. Radije ću autobus sačekati ovdje. Bojim se da su u Sinju za Mostar sve karte rasprodane, pa da me još jednom odbiju primiti. Idi ti, samo idi, a ja ću se o čovjeku brinuti. A tu je i momak, ako ustreba!“

„Ne diraj, Seno, momka! Momak ga podsjeća na pršut i crve! Nego ti njemu gataj! Ti to znaš, to ti je posao! A čovjek je zainteresiran za svoju budućnost. Ima dojam da je užareno željezo između nakovnja i čekića, da je zrno ječma između dva mlinska kamena!“ reče i ode po svoj auto.

„Ja vas prvi put vidim, gospodine, ali sam sve o vama saznala otkako sjedim zajedno s vama u ovoj krčmi i govorit ću vam o vašoj prošlosti i budućnosti kao da sam vaš dosadašnji život s vama živjela i kao da sam uz vas već proživjela onoliko života koliko ga još imate proživjeti“, rekla je Sena i nestala.

Naprosto nestala – kao da je nikada ni bilo nije.

Isti trenutak, onako bešumno kao što je Sena nestala, na vratima se krčme pojavila Kasandra, s obje neoštećene strane lica i sto puta ljepša nego je lijepa bila kad bi joj gledao samo lijevu stranu lica, dok joj je desna, iznakažena gorućom bakljom, bila prekrivena velom. Na kosi nije imala ni svoj crni veo ni maramu sličnu Seninoj, ali joj je haljina bila crna kao i kod vračare iz Mostara. U crnu pletu, vezanu iza vrata, na prsima je nosila dojenče. Općenito uzevši, s odjećom na sebi, djetetom na grudima i veselim nastupom Krleži je nalikovala na Ciganku u predstavi po Jeđupki Andrije Čubranovića na dubrovačkim zidinama. Kako je tiho u krčmu ušla, tako je bešumno došla do njegova stola, sjela na praznu stolicu i, dok joj je dijete u snu sisalo dudlu, počela umiljato govoriti Čubranovićeve stihove, prilagođene prilikama u kojima se zatekla:

„Hoću tebi bez prevare

Čast i slavu kazivati

Tako mi se majkom zvati!

Moje duše gospodare!“

To mi neće biti teško, jer si, čitajući ono pismo i gledajući crve u pršutu, što si ga preksinoć slasno jeo zapao u duševno stanje iz kojega se vidi i ono što si doživio i ono što ćeš tek doživjeti. Sjeti se, Fric, sam si to pisao, što je sve morao požderati u pripravku koji mu je pripremila vračara, tvoj dvojnik Petrica Trbuhozborac, kako bi mogao vidjeti prošlost i budućnost, a u njima svih putova početak i kraj, pa u krčmi, gdje i ja tebe nalazim u vidovitom stanju, od onoga što je ugledao, procvilio kao pas koji krepava. Sjeti se, Fric, što je sve Petrica morao pokusati – to samo pas s maslom pokusati može – a tebi su, da u takvo stanje budeš doveden, bili potrebni samo zlatni zubi u gornjoj vilici jedne žene, sada u modi, i crvići u gnjatu zvani „prćavci“ koji tvom kumu ne kvare tek, koji su Vrljičanima uzrok slasti. Hoću reći da si se na lak način vinuo u vidovnjake. Pa, kad si se vinuo u visine, gledaj što iz visina možeš vidjeti!