Bitka, ali ne i rat

Islamska Republika Iran 14. travnja izravno je napala Državu Izrael s preko više od 300 dronova i projektila od kojih su izraelske obrambene snage uništile 99 posto. Iran je ovaj potez napravio kao odmazdu za ubojstvo sedam visokopozicioniranih pripadnika Revolucionarne garde i napad na iransko diplomatsko predstavništvo u Damasku. I dok je ovaj čin zapravo pažljivo osmišljen način odgovora bez puno posljedica, povijesno i simbolički gledano, na Bliskome istoku prešli su Rubikon. Iran nikada nije izravno napao Izrael jer se smatralo da bi time došlo do velikog ratnog sukoba. Sada je ta linija prekoračena, što dovodi do opasnosti eskalacije nasilja u budućnosti. Ujedno je i Izrael napadom na iranski konzulat napravio čin koji se nikad prije nije dogodio. Ne samo da time Izrael negira diplomatska prava i međunarodni politički sustav, nego nastavlja s unilateralnim napadima na susjednu Siriju i Libanon, znajući da će zapadni saveznici to popratiti tek blagim prijekorom i pozivom da se slično kršenje teritorijalnog integriteta susjednih zemalja više ne radi. Pravo Izraela na obranu valjano je i potrebno, no briga o međunarodnim pravilima igre znatno je u deficitu.

Iran nikada nije izravno napao Izrael jer se smatralo da bi time došlo do velikog ratnog sukoba. Sada je ta linija prekoračena, što dovodi do opasnosti od eskalacije / Izvor Pixaby

Izrael se doživljava kao inherentni protivnik Islamske Republike i samoga islama, a revolucionarna vlast tvrdila je da je šah infiltrirao niz „cionista“ u vrh svoje vlasti. Ako se izuzmu populistički iskazi o nestanku Izraela sa zemljovida, čelnici Islamske Republike vrlo su oprezni kod svog stava prema postojanju izraelske države. Iran ima jednu od najvećih židovskih zajednica na cijelom Bliskom istoku, te iranska vlast ističe kako iranski cilj nije vojno uništenje židovske države ili židovskog naroda, već poraz cionističke ideologije i rušenje političkog sustava kroz narodni referendum koji bi omogućio muslimanima i kršćanima prava jednaka onima koja uživaju Židovi.

Iran u potpunosti podržava palestinsku težnju za neovisnošću, ali to ne znači da podržava i sve palestinske političke skupine. Tako nije zadovoljan Fatahom, ali politički i financijski podupire Hamas, i to ne samo njegovo političko krilo, nego i paravojno i terorističko tijelo ove organizacije. Osim toga, šijitska paravojna organizacija i jedna od najjačih političkih stranaka u Libanonu je Hezbolah koji je Iran izravno postavio. Hamas i Hezbolah tako su postali proxy sustavi putem kojih Iran već godinama vodi rat protiv Izraela. Istovremeno, Izrael fokusirano cilja osobe i postrojenja u Iranu, a kao odgovor na iranski napad, Izrael je gađao neke vojne ciljeve u okolici Isfahana.

Do najnovije je eskalacije došlo i zbog prirode vlasti u dvjema zemljama. Iran nije demokracija, iako ima privid biranja. Izbori ovise najviše o ostarjelim duhovnim vođama koji posljednjih pet-šest godina blokiraju sve reformističke struje za dolazak na vlast. Ovogodišnji izbori, na kojima su konzervativci ponovno osvojili najviše glasova, pokazali su jasan bunt naroda. Izlaznost je bila porazna, što znači da vođe Islamske Republike sve više gube legitimitet u narodu. Istovremeno je ova konzervativna opcija vrlo agresivna i svoju nesposobnost u vođenju države preusmjerava na bitku na regionalnom planu. Nakon izmirenja sa Saudijskom Arabijom, Iran je sada sve snage okrenuo protiv Izraela.

U Izraelu je na vlasti premijer koji bi, da nema političkog imuniteta, bio u zatvoru. U vladu tzv. nacionalnog jedinstva doveo je ultradesničarske i vjerski ekstremne stranke koje su vrlo glasne oko potrebe etničkog čišćenja Palestinaca u Gazi. No i Benjamin Netanyahu ima oporbu u narodu, jednako kao i Hamenei. Sve su veće demonstracije i protiv rata i protiv Bibija, a brutalno kršenje odluka Međunarodnoga kaznenog suda pokazuje da Izrael ne želi pratiti međunarodne institucije.

Eskalacija nakon napada na iranski konzulat pokazatelj je tih napetosti na unutarnjem i vanjskom planu u Iranu i Izraelu. No sam napad na Izrael mogao bi se sagledati i kao mogućnost spašavanja obraza, a nikako početak rata. Ovaj se napad može tumačiti kao dobro organiziran međunarodni dogovor u kojemu su sve strane, uključujući i zapadne sile, vrlo jasno shvatile svoje uloge i potrudile se da sve ostane u granicama predvidljivosti. U vrijeme kada su iranski dronovi poletjeli prema Izraelu, međunarodni novinari i izraelski političari i generali izvještavali su o kretanju tih dronova, te o pripremama za njihovo obaranje. To je bilo moguće jer je sam Iran obavijestio javnost kako će napasti Izrael i otkrio putanju napada. Nakon što su gotovo svi dronovi bili oboreni, Iran je objavio da je ispunio svoju dužnost odmazde. Sjedinjene Države potom su pohitale pozvati Tel Aviv da ni u kojem slučaju ne razmišlja o protunapadu. Time su Iranci smirili situaciju sa svojim tvrdolinijašima koji su zahtijevali odgovor na izraelski napad u Damasku, a Netanyahu je dobio još malo vremena da razmisli kako će se održati na vlasti i izbjeći suočavanje s kriminalnim optužbama.

Drugim riječima, radi se o kontroliranoj operaciji unutar ograničenog okvira kako bi se spriječio još gori obračun. Izrael bi mogao zamijeniti svoj stav prema Iranu za stav svojih saveznika u vezi s pojasom Gaze. Mogao bi se suzdržati od izravnoga napada na Iran i umjesto toga pozvati svoje partnere na jasan zahtjev da se Hamas odrekne vlasti. I islamisti i obični Palestinci moraju shvatiti da cijeli civilizirani svijet, a ne samo Izrael, inzistira na njihovu uklanjanju.

Odgovor Izraela samo pojačava iransku ulogu na Bliskome istoku. Propast Abrahamskih dogovora o normalizaciji odnosa nekoliko arapskih zemalja s Izraelom upravo je ono što je Iran htio. Mir se nazire u izraelskom partnerstvu s umjerenim arapskim zemljama, čime se izolira iranska vlada. Upravo iz tog razloga, Izrael je trebao odlučiti ne odgovoriti uopće, ignorirati ovaj napad, raditi na približavanju s arapskim zemljama, završiti ratna djelovanja u Gazi (osobito nakon što je obavještajni šef general Aharon Haliva dao ostavku zbog golemih propusta 7. listopada), spremiti Netanyahua u zatvor i smijeniti ekstremno desnu vladu u Tel Avivu, te time u potpunosti izolirati Iran. Sve drugo najava je dugotrajnog ratnog djelovanja, do kojega, zasad, ipak neće doći.