Biljezi smrti

U sklopu projekta Hrvatska mitska baština u (ranome) srednjem vijeku Odjela za arheologiju i etnologiju Matice hrvatske i Knjižnice Vladimira Nazora (KGZ) održano je u Matici hrvatskoj predavanje Marija Katića Biljeg smrti.

Mario Katić uveo je prisutne u zanimljiv svijet mirila s područja Južnog Velebita (također znanih kao počivaljke, počivala, biljeg, bilješke) koja su se fizički sačuvala. Prastari običaj da se stane negdje na pola puta od pokojnikova doma do groblja, te da se pokojnika ili pokojnicu polegne, na južnovelebitskom području bio je živ još u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća. Put od mjesta prebivanja i života do groblja često je znao biti dug i po nekoliko kilometara, a stalo bi se samo jednom. Kameni ležajevi s kamenom pločom na vrhu i dnu ležaja te s pripadajućom ornamentikom znali su biti namijenjeni za cijele obitelji, dakle postojalo je više mirila koja su se očito nadopunjavala smrću svakog člana obitelji.

Uzglavnica mirila

Mirila su se u stručnoj literaturi počela spominjati tek u tridesetim godinama prošloga stoljeća, iako su se etnolozi i zapisivači hrvatske narodne baštine bili prihvatili posla još u doba Antuna Radića. U početku se smatralo da ovakav običaj postoji samo na području Južnoga Velebita. Prateći čuveni Etnološki atlas Jugoslavije (točnije dokumentaciju na temelju koje je rađen), Mario Katić otkrio je da se slični običaji mogu pratiti u Hrvatskoj od zapadnih dijelova Istre pa sve do Imotskoga. Naime, na južnovelebitskom području kamen je dominantan prirodni element. Gdje nema kamenja, stajalište se određuje urezivanjem u drvo. Na jadranskom području stajališta mogu biti fino uređeni ležajevi, skup kamenja ili kamene plohe na koje se stavlja pokojnika, a može biti riječ i o hrpi nabacanoga kamenja. Ponekad hrpa kamenja može označiti i mjesto gdje se dogodilo neko ubojstvo ili silovanje.

Jesu li mirila stvarno mrtva? Nisu, Mario Katić pronašao je žive primjere u Bogatniku u Žegaru, u Kaštelu Žegarskom, Krivodolu u Krupi, Bilišanima, Muškovcima, Zelengradu (sve redom mjesta kod Obrovca), zatim u Korlatu kod Benkovca, Gornjem Vinovu kod Unešića, a modificirane verzije mirila (gdje su se umiješali lokalni župnici) primjerice kod Močica i Nevesta blizu Unešića, a u manjim mjestima blizu Sinja i Drniša također se mogu pronaći primjeri mirila.

Slična praksa postoji u Skandinaviji, ali i na drugim južnoslavenskim područjima, istaknuo je Katić. Primjerice u finskoj Kareliji postoji običaj koji se zove „karsikko“ (koji označavanja kresanje stabala), ali također može biti memorijalna oznaka na dasci, zidu, zgradi, stijenama. Finska pogrebna povorka također je imala svoje mjesto stajanja, koji bi najčešće obilježila križem i inicijalom pokojnika, a običaj je nestao početkom dvadesetog stoljeća. U Estoniji također postoji običaj „ristikuusk“ (križ – drvo), na prvom križanju na putu prema groblju urezivao bi se križ ili više križeva na najbliže stablo. U Švedskoj postoji običaj „offerkast“ u kojem se kamenjem bilježilo ili mjesto pogibije, ili mjesto odmaranja s pokojnikom. U Irskoj se slični običaji bacanja kamenja na mjesto iznenadne smrti nazivaju „cairns“. Slično kao u Skandinaviji, u Bosni i Hercegovini diljem zemlje postoji običaj križ – drvo. Slični primjeri mogu se pronaći u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji. Danas su mirila u Zadarskoj županiji dio turističke ponude (lokaliteti Tribnja, Starigrada Paklenice, Selina i Modriča), a kao fenomen su uvrštena na popis hrvatske nematerijalne baštine 2007. godine.

Mario Katić izvanredni je profesor na Odjelu za etnologiju i antropologiju Sveučilišta u Zadru. Bavi se antropologijom smrti, hodočašćima, povijesnom usmenom predajom i historijskom antropologijom. Svoja istraživanja provodi u dalmatinskom zaobalju, Bosni i Hercegovini te u Boki kotorskoj. Autor je više knjiga, a Smrt u dalmatinskom zaleđu: mirila od rituala do teatra (Zagreb, 2017) govori upravo o ovoj temi.