Žedan slikanja

U Galeriji Filakovac u Zagrebu održana je izložba Đure Sedera, pod naslovom Stablo i čovjek  pod suncem. Riječ je o dvadeset slika i crteža iz zbirke Nediljka Paića. Premda brojem nevelik, ovaj izbor izvrsno predstavlja Đuru Sedera. Njegovi figuralni prizori, bilo da su tematski jednostavni (Dvoje, Dvije figure i stablo, ili naprosto Bez naziva), bilo po posebnom stanju ili religiozno prepoznatljivi (Onaj koji viče, Isus u Hramu...) lapidarno su građeni, bremeniti nutrinom. Slobodno i disciplinirano ujedno. Zanimljivo je bilo vidjeti i usporediti slike i crteže u istom prostoru. Crteži na papiru, premda prozračni, također posjeduju sažetu pojavnost, kompozicijsku odmjerenost te izraženu proživljenost.

Onaj koji viče, 1988.

Postav u Galeriji Filakovac započinje jedinom tamnom slikom ove izložbe, Postanak III, mjestimice protkanom svijetlim nitima, kao najavom postanka, skladba  ritmizirana diskretnim svjetlosnim rukopisom. Slijedi je slika istog naslova (Postanak IV), ali bogatog kolorita, pa možemo vedro kazati: Postanak je zaživio. Nevenka Šarčević, autorica koncepta i postava, u svom je predgovoru analitički predstavila Đuru Sedera i njegovu kreativnu osobnost. Uz to je i lirski znala očitati neke sastavnice tih zgusnutih kadrova, bilježeći, primjerice, da Sederovi likovi „redovito imaju velike oči koje su zatečene tajnom, širom otvorene u čuđenju, djetinjoj naivnosti ili pak ranjivosti, čežnji, nježnosti, toplini i blagosti“.

Đuro Seder na svome je putu zastupao dvije suprotne osobine: krajnje zatomljenje slikarskih sredstava u ranijim godinama, te njihovu punu ekspresivizaciju u zrelijim godinama. Međutim te osobine povezuje konstanta umjetničke mu osobnosti: potpuna predanost pojedinome konceptu. Pri tome očituje istraživačku znatiželju, onu intelektualnu (koja pak uključuje i pitanje etičnosti djelatnog čina), kao i osjetilnu. Oba pola sadrže stavove o smislu i mogućnosti slike, o njenoj izdržljivosti kada se kreće u nihilističkom smjeru, kao i onda kada teži maksimalnoj napregnutosti.

I ovom prilikom možemo se zapitati kako Sederovi radovi iz „tamne faze“, one kada „ništa jede sliku“, gorgonaškog odricanja, stoje danas, kada je koncepcijski radikalizam sjećanje, kada su avangardne pojave historizirane. Sederove bezbojne ploče, posne izvedbe te anonimne forme, mali znakovi, sive tišine, nisu samo primjereni tragovi vremena, nego i radovi svojstvene poetike, premda rubni, kompozicijski koherentni i tonski proćućeni. Minimalizam, ta prigušenost izraza, posljedak je djelatnih sumnji. Seder je naglo raskinuo taj svojevoljni pritvor, to odricanje od tvari i tvorbe, koje je potom hedonističkom gestom afirmirao.

O nedvojbeno afirmativnom slikarskom odnosu govore mnogi čimbenici: gusti nanosi i žar boje, bez sjenčenja ili tonskog moduliranja, ubrzani potezi voljnog pristupa platnu, pa tako krupna i sumarna oblikovnost, k tome i veliki formati, kao potvrda koncepta neposrednog, nesputanog oblikovanja. Sve u svemu nakon asketskog razdoblja Seder se vratio radosti slikanja, onome što je sam nazvao sretnom žeđi. Nakon gotovo nulte točke kao da je želio sve ispočetka, oslobađajući pri tome energiju nataloženu u razdoblju suzdržanosti.

U kontekstu tadašnjih likovnih događanja Sederovo slikarstvo možemo označiti kao primjer novog ekspresionizma. No taj izraz zvonke vizualnosti nije lišen introspektivnih urona. Široka gesta, sočnost namaza, pa opipna tvarnost slikovne površine i rustičnost oblika svojstva su tog egzistencijalnog podneblja. O tome, dakako, svjedoči i izložba u Galeriji Filakovac. Ponajprije dramatično stanje čovjeka pod crnim suncem, uzdignutih ruku i razrogačenih očiju, čija zatečenost odjekuje poput Munchova Krika. Ne manju dramu izražava Čovjek koji viče, gotovo apstraktna slika, kojoj je u prvom planu ogoljeni lik koji vapi razjapljenih usta. Blažeg je naboja, ali također egzistencijalnog predznaka, slika Pred plovidbu. U tom prizoru vidimo čovjeka među stijenama, jednako grubo sazdanog, okrenuta nam leđima, okrenuta prema modroj, nijemoj pučini. Dakle plovidba, odnosno životna putanja, bit će neizvjesna.

Središte Sederove figuracije ljudski je lik, lišen svih dnevnih oznaka, usmjeren univerzalnim određenjima, gotovo biblijske svevremenosti, usporediv s onima Oskara Hermana. A takva općenita određenja u skladu su s prvobitnim karakterom svih poetičkih čimbenika tog zapravo strastvenog slikarstva.