Utičemo se snatrenju

Csikosev danas izgubljen poetski ciklus nazvan je latinskom riječju Innocentia (Nevinost). Inspiriran je Dežmanovom književnom poetikom te se u ondašnjoj suvremenoj kritici naziva još i Osamljeni otok ili Primorske priče. U Dežmanovoj književnoj ostavštini ne postoji djelo toga naziva, a elemente i ključne motivske reference priče mogli bismo naći u pripovijetki Ljubav objavljenoj u zbirci Protiv struje 1903. godine. Protagonist novele, osamljenik na ribarskom otoku, bori se s kušnjama tjelesne žudnje trudeći se ne oskvrnuti nedužnu ljubav. U rečenici njegova unutrašnjeg monologa izražena je temeljna preokupacija Dežmanova književnog opusa ljubavne tematike: „Čovjek ne može da ugleda cvijet, a da ga ne otkine, a onda cvijet povene“.

Bela Csikos Sessia,
Innocentia, 1900.

Nostalgija za čistoćom ljudskog postojanja s početaka civilizacije manifestirala se u želji za reverzibilnošću ireverzibilnog. Univerzalne bojazni čovječanstva vezane uz gubitak nevinosti i prvobitan doživljaj svijeta tematizirane su u predmetnom Csikosevu ciklusu unutar teme muško-ženskih odnosa. Rekreiranjem mitova prošlosti ispovijedaju se suvremeni strahovi i žudnje, pa u Csikosevu ciklusu uočavamo osobne inhibicije koje zrcale dvostruku stvarnost: neutaženu ljubav njegova prijatelja i duhovnoga srodnika Milivoja Dežmana prema glumici Ljerki Šram kao i vlastito platonsko iskustvo vezano uz gluhonijemu akvarelisticu i štićenicu Slavu Raškaj. Dežmanov „ispovjednik“ bio je Csikos, ali i obrnuto. „Preplašili smo se krute zbilje, utičemo se snatrenju, uvlačimo u tajno skrovište duše“, piše Dežman u predgovoru Mladosti 1898. godine projicirajući vlastito duševno stanje na cijelo umjetničko razdoblje.

Edward Burne Jones, Zlatne stepenice / Tate Images N04005

Csikosev ciklus Innocentia nastao 1900. godine sasvim je u duhu fin-de-siècleovskog shvaćanja žene i njezine magna virtus – Innocentie. Sastoji se od deset međusobno povezanih epizoda, odnosno slika (Svečanost ljiljana / Dolazak neznanca / Ljubavno očitovanje / Trijumf nevinosti / Maštanje o zagrljaju / Uslišana ljubav / Ostavljena / Požar dvorca / Spaljeni dvorac / Smrt nevinosti). Taj za nas danas izgubljen ciklus, koji je na pariškoj izložbi 1900. navodno otkupila ruska kneginja Tatjana Dourdina te ih prenijela u svoju palaču u Sankt Peterburgu, svojevrstan je sukus hrvatskog slikarskog simbolizma čije strujanje dolazi iz Csikoseva osobna nagnuća ka spiritualističkim strujama europskog slikarstva. Struktura djela, kao i njegova morfologija te tipologija likova, usporediva je sa slikarstvom druge generacije prerafaelita, posebno enigmatičnim opusom Edwarda Burne-Jonesa (1833–1898). Etički kontekst estetskoga teksta sukladan je prerafaelitskoj poetici esteticizma, a enigmatičnost djela, posebice strategija naslova koji je aluzivan a ne ­deskriptivan, u ovom je smislu posebno indikativna. Ovu prispodobu u Dojmovima s pariške izložbe iznijet će i Antun Gustav Matoš koji će u kritici Csikoseva djela (kojeg pomalo podrugljivo naziva Pokojna nevinost) umjetnika usporediti s Burne-Jonesom „bajke, legende, prirodnog drhtanja“. Iz istog ćemo Matoševa teksta doznati da se Csikosevo djelo obraća „carstvu Puvisa de Chavannesa, carstvu Henryja Martina“, kako je u uvodniku katalogu hrvatske sekcije na pariškoj izložbi napisao Dežman. Upravo je najpoznatije Burne-Jonesovo djelo The Golden Stairs (Zlatne stepenice), nastalo između 1876. i 1880. godine, motivski i sadržajno sasvim slično Csikosevu. Za međunarodnu reputaciju Zlatnih stepenica zaslužna je grafička reprodukcija tiskana 1894. godine u nakladi Feliksa Jasińskog čija je visokorafinirana tehnologija reproduciranja popularizirala djelo izvan Velike Britanije.

Zlatne stepenice prikazuju mlade djevojke odjevene u svijetle prvopričesničke haljine kako se spuštaju zlatnim stepenicama u egipatski ukrašenu dvoranu. U rukama nose instrumente. Lica i fizionomije djevojaka vrlo su slične te su u neznatnim varijacijama detalja gotovo tipizirane. Somnambulistički karakter grupe, paralelizam kao dio slikarske retorike, ali i znakovitost geste podsjećaju na Csikosevo djelo. Svi su likovi jednako lijepi, pravilni: sićušna lica, senzualnih usta i simplificiranih crta lica. Atmosfera kulta, mističnoga obreda, ali i čistoće prizora bez deskriptivnosti podsjeća na atmosferu Salona ruže i križa. Nema ničeg svakodnevnog na Csikosevu ni Burne-Jonesovu prizoru što bi pomutilo mistiku događanja. Uska kromatska skala na Burne-Jonesovoj slici kao i na Csikosevoj paleti pridonijet će liričnosti prizora, nježnosti i ljepoti te posredno simbolizirati čistoću i etičke vrijednosti.

Izazov koji su oba umjetnika postavila pred promatrače enigmatičnošću prizora dodaje djelima simbolističku dimenziju. Umjetnici tituliranjem slike naslovom kakvoga romana ili novele intrigiraju promatrača navodeći ga na odgonetavanje značenja i primjenu vlastitih simboličkih kodova. Csikos je poznavao prerafaelite, reprodukcije njihovih djela imao je u svojem atelijeru, a njihova mu je poetika bila bliska. Prerafaeliti također eksperimentiraju sa slikarskom tehnikom u težnji otkrivanja drevne vještine lazurnih namaza na način starih majstora. Csikosevo je alegorijsko promišljanje pod utjecajem engleskih prerafaelita, pri čemu je fabula jednako važna kao i slikarska razrada.