Umjesto čudotvornih zagovora

Na plakatima za Klimatski marš 2022. nalazi se reinterpretirani prometni znak za opasnost od nizbrdice. Trokut sadrži poznatu ikonu i na njoj oznaku „+4°C“. Znak, kao i svaki koji ne mora biti prometno jednoznačan, računa s učinkom dvoznačnosti i intuitivnim paradoksom. Naučili smo čitati slijeva nadesno, iako neki to rade i drukčije, naučili smo da je zato znak koji podlogu spušta iz gornjeg lijevog u donji desni kut znak za nizbrdicu, ali plus daje obrnutu poruku. Plus je uvijek dobar, on sugerira progres i rast, simbol je dobitka i uspjeha, za neke većeg, za druge manjeg. Realnost, ili njezina ikonička preslika, govori o strmoglavljivanju, međutim danas prevladavajući jezik brojki kaže suprotno: u plusu smo. Znak je zato uspješan, privlači pažnju, poziva na razmišljanje i osvještavanje, čak i pitanje: kada je plus zapravo minus, i obrnuto?

Na slična pitanja odgovorila je dramatičarka i redateljica Vedrana Klepica, u sklopu projekta Stronger Periferies: A Southern Coalition sufinanciranog iz programa Kreativna Europa, ostvarenog koprodukcijski između Ganz nove kulture promjene, Zagrebačkog centra za kulturu i mlade POGON, portugalske organizacije ARTEMREDE – Teatros Associados te Općine Santarém, uz podršku još nekoliko organizacija. Rezultat je predstava naslova Things that burn easily, koju su premijerno u ožujku odigrali Lea Jevtić, Hrvojka Begović i Vladimir Aleksić u  scenografiji i kostimima Petre Pavičić, uz pokret Magdalene Reiter i glazbu Hrvoja Nikšića.

U središtu je ekološki zagovor kroz prizmu zemljoradničke obitelji / Snimila Jelena Janković

U dosadašnjem radu nedvojbeno zainteresirana za klimatske i (anti)globalističke teme, što podrazumijeva i zdravi kritički stav prema samoj prirodi kapitalizma, ona je bila gotovo neizbježna za još jedan, tako financiran i time usmjeren, EU projekt. Interes Vedrane Klepica kao  predstavnice kulturne ekologije u domaćem kazališnom kontekstu ide prema onom više ili manje zanemarenom, skrajnutom, podređenom i ugroženom. Već prvim autorskim projektom Tragična smrt ekonomskog analitičara, a onda i Bijelim bubrezima, posložila je smjernice svog autorskog glasa koji zastupa vrlo jasne stavove, umjetnički oblikovane i tumačene, o nesustavnosti sustava, bilo onih više ili visoke monetarno-ekonomske sfere ili ogoljelog opstanka unutar ove ili one inačice patrijarhata. U središtu obiju predstava, kao i treće znakovita naslova Keinberg gdje je ekologija, dotad mišljena sporadično ili u podtekstu, izašla na vidjelo kao neizostavna a možda i temeljna tema, bili su ljudi i njihove sudbine, podijeljeni na dvije skupine: jednima odgovara stanje kakvo jest i zato su nesvjesni, ili tek rubno, sporadično i humanitarno svjesni ukupnoga učinka sustava kojeg su dio, dok drugi posljedice osjećaju izravno, egzistencijalno i brutalno. Bez obzira na to jesu li eksplicitno antagonizirani ili ne, i jedni i drugi dio su sustava, s većom ili manjom sviješću o tome, ali pitanje je koliko su pojedinačno i zajedno krivi ili „krivi“.

Sličnom ili istom mišlju autorica se vodila i u ovome radu, inspirirana katastrofalnim požarima koji su već postali ne samo ljetna tradicija u Portugalu, a koji bljesnu kao spektakularna vijest i brzo se zaborave do sljedeće serije. Neusporedivo na razini materijalne štete, ali znakovito iz osvještavajućeg rakursa: jednako kao i oni po Dalmaciji i njezinu zaleđu. Umjesto eksploatacije nepreglednih površina zahvaćenih plamenom, predstava pokušava opisati razloge i uzroke, a pronalazi ih na temeljnoj razini međuljudskih odnosa, čak i onih unutar nuklearne obitelji zemljoradnika, njegove žene i kćeri. On je fokusiran na zemlju i rad, stjecanje, posjedovanje i širenje, ona na neekscesnu, brižnu produktivnost, a kći se gubi u tenziji i pritom, dramski logično, višestruko stradava. Požar jest biljeg njihove sudbine, ali je i krajnja posljedica sraza njihovih svjetonazora, pa su zato individualne sudbine, koliko god na trenutke ekspresivno i efektno odigrane, tek funkcije narativa koji predstava nastoji poopćiti referencama i postdramskim bjegovima.

Jedan od njih je uvodna sekvenca s videom koji, uz sugestivnu naraciju, secira Raffaellovu fresku Požar u Borgu, ilustraciju legende koja tvrdi da je tadašnji papa svojim zagovorom ugasio katastrofalni oganj. Činjenice iz Portugala, i ne samo one, govore da je vrijeme čudesnih i čudotvornih zagovora prošlo, jer je došlo doba odgovornosti kroz nove, možda i ne tako nove, vrste svjetovnijih i kolektivnijih inicijativa. U tom je smislu ova predstava kazališno više nego kvalitetna, ali i funkcionalna jer uspijeva biti angažirana izbjegavajući banalnu utilitarnost i dociranje.