Tehnologija može biti učenikov saveznik

Postaju li učenici danas ljeniji, manje motivirani i nesposobni? Pokazuju li porazni rezultati državne mature, prema kojima je više od pet tisuća maturanata palo na ljetnom roku (od nešto manje od 29 tisuća), da mladi ljudi koji izlaze iz srednjoškolskog sustava obrazovanja nisu spremni za složene izazove suvremenoga društva i tržišta rada? Ivana Černeha, nastavnica filozofije, etike i logike u Gimnaziji Eugena Kumičića u Opatiji i doktorandica filozofije sa Sveučilišta u Zadru, koja je sredinom ožujka održala popularnoznanstveno predavanje u sklopu projekta Opatija Coffeehouse Debates, smatra da nije tako. Naime, rezultati ne pokazuju generalni nedostatak znanja i vještina kod učenika, već upućuju da trenutni načini kojima se znanje ispituje, kao i aktualni načini poučavanja u srednjim školama, ne odgovaraju načinima kojima uče nove generacije učenika.

Danas su učenici izloženi velikom broju intenzivnih kognitivnih podražaja koji su oblikovali načine na koje digitalni urođenici, djeca i mladi koji od najranije dobi koriste digitalne tehnologije, uče, pamte ili proučavaju svijet oko sebe. Današnji učenici većinu vremena provode online – za učenje i informiranje koriste se društvenim mrežama (Snapchatom i TikTokom) i online platformama, a ignoriraju tradicionalne medije. Većina učenika na internetu provodi četiri ili više sati dnevno, veoma često istovremeno uključeni u potpuno različite sadržaje, poput čitanja informativnog članka na portalu, gledanja serije, dopisivanja s prijateljima i kupnje sitnica preko Amazona. Takvo provođenje vremena ne utječe samo na sposobnosti učenika, već i na anatomiju njihova mozga, koji se specijalizira za brzo i učinkovito selekcioniranje velikog broja informacija.

Promjenama u načinu učenja moraju se prilagoditi i nastavnici i roditelji / Izvor Pixabay

Istraživanja uspoređuju mozak prosječne osobe rođene u 1970-ima s mozgom učenika rođena 2010. i uočavaju znatne razlike u funkcioniraju ovog organa prilikom primanja novih informacija. S jedne strane, tradicionalno učenje (primjerice, čitanje knjige) može se usporediti s ronjenjem – osoba je uronjena u tiho, vizualno ograničeno i sporo mijenjajuće okruženje u kojem se mozak treba fokusirati na malen broj ograničenih informacija. Učenje koje digitalni urođenici preferiraju više nalikuje na vožnju skuterom na vodi – osoba je izložena širokom vidiku, kreće se brzo, obasipaju je brojne informacije i distrakcije te se može samo kratko usredotočiti na jednu stvar. Umjesto da se učenike pokušava natjerati da uče tradicionalnim metodama, Černeha smatra kako je potrebno da nastavnici (digitalni imigranti) ovladaju novim metodama poučavanja koje će bolje odgovarati obliku kako današnji učenici promatraju okolinu i usvajaju znanje. 

Digitalna pedagogija pruža nastavnicima mogućnosti da se koriste digitalnim tehnologijama i alatima kako bi olakšali učenje i podučavanje te se fokusira na integraciju tehnologije u nastavni proces. To znači da nastavnici u poučavanju trebaju ići brže, bez napredovanja korak po korak, već s više nasumičnosti i korištenja paralelnog pristupa u kojem se u kratkom vremenu zahvaćaju brojne različite teme, rabeći pritom jezik blizak učenicima i potičući refleksivnost. Ipak, nije dovoljno samo ubaciti tehnologiju u nastavni proces i očekivati gotove rezultate. Digitalna pedagogija podrazumijeva dramatičnu promjenu odnosa između nastavnika i učenika u procesu učenja – nastavnici trebaju manje predavati, a više slušati, komunicirati i učiti od učenika. Uz to, manji naglasak treba biti na pripremanju učenika za kompetitivne ispite znanja, već se fokus treba prebaciti na cjeloživotno učenje u kojem će tehnologija biti dugoročni saveznik i pratitelj učenika u procesu stjecanja znanja.

Nakon zanimljivog predavanja uslijedila je duga rasprava u kojoj su se sudionici iz publike složili s kritikom tradicionalnih modela poučavanja, iako su neki ostali zabrinuti zbog sve manjih sposobnosti učenika da se koncentriraju na jedan zadatak, ističući da je za napredak u nekim granama znanosti i tehnologije potrebna uska specijalizacija i učenje slično ronjenju (a ne vožnji skutera na vodi). Drugi su pak propitivali opravdanost prihvaćanja činjenice da se sposobnosti učenja mladih mijenjaju zbog djelovanja digitalnih tehnologija, kao i opravdanost prilagođavanja procesa poučavanja tako promijenjenim sposobnostima, a da se prije toga ne evaluira je li taj utjecaj digitalne tehnologije na sposobnosti učenika društveno poželjan.