Svjetlost među liticama

Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore već niz godina objavljuje važna izdanja iz kulturne povijesti Hrvata u Boki Kotorskoj i Svebarju, među ostalim stožerne knjige kao što su ­Officia variorum sanctorum, Kotorski Pontifikal i Lekcionar iz XII. stoljeća, Barski Parčićev misal na glagoljici, Barski brevijar iz 1324. godine, Kotorski i dubrovački biskup Pavo Butorac – život i djelo. Osim toga, izdanjima njihovih djela afirmira hrvatske književnike rodom Bokelje, kao što su Ana Marija Marović, Viktor Vida, Luka Brajnović i drugi ili, od suvremenih, Adrijan Vuksanović.

Izd. Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore, Perast, 2023.

Luka Brajnović (Kotor, 13. siječnja 1919–Pamplona, 8. veljače 2001) jedan je od onih hrvatskih pisaca koji je prošao puni krug od afirmacije preko prešućenosti do ponovnog otkrića opusa. Filmske ratne i izbjegličke biografije – dovoljno je reći da je početkom rata pobjegao iz talijanskog fašističkog zatočeništva, a zatim i iz partizanskog, emigriravši u svibnju 1945. – pripadao je eliti hrvatskih intelektualaca emigranata koji su nakon rata, neslomljena duha, diljem svijeta entuzijastično pokretali različite kulturne projekte radi afirmacije hrvatskoga nacionalnog identiteta i samobitnosti. Tako je i Brajnović već 1949. u Madridu s dominikancem Hijacintom Eterovićem pokrenuo izvrstan personalistički časopis Osoba i Duh te Knjižnicu Osvit, u kojoj su, među ostalim, objavljene zbirka pjesama Lucijana Kordića, knjiga eseja Vinka Kriškovića i Sveto Pismo Novoga i Staroga zavjeta u prijevodu vrhbosanskoga nadbiskupa Ivana Ev. Šarića, u Brajnovićevoj redakciji. Ujedno je nastavio izgrađivati vlastitu sveučilišnu karijeru na Navarskom sveučilištu u Pamploni, gdje je od 1960. bio je profesor svjetske književnosti i novinarske deontologije, kolegija što ga je ustanovio, postavši tako začetnikom komunikologije u Španjolskoj. Njemu u čast ustanovljena je 1997. Nagrada Luka Brajnović, koja se dodjeljuje „profesionalcima koji su u svom radu na području komunikacije branili dostojanstvo ljudske osobe i temeljne vrijednosti slobode, tolerancije i solidarnosti“.

Dugo pokrivenu šutnjom, obnovu zanimanja za Brajnovića potaknulo je 2016. izdanje Služiti istini: memoari, članci, ogledi i studije (ur. Matilda Kolić-Stanić), da bi 2019. izašla čak dva prijevoda sa španjolskoga jezika: Ljubavna i ratna Odiseja: borba mladog hrvatskog para za svoju slobodu njegove supruge Olge Brajnović te njegovi Oproštaji i susreti: sjećanja iz rata i izgnanstva.

Uz poetski opus na hrvatskom i španjolskom jeziku (Smirene želje, 1951; Na pragu radosti, 1958; Retorno, 1972; Poema americano, 1982), koji je hrvatskome čitateljstvu predstavljen 2019. u čak dva izdanja izabranih pjesma Mjesečina u uljiku (ur. B. Petrač) i More mog djetinjstva (ur. Ž. Lovrenčić), Brajnović se okušao i prozom: 1953. tiskao je u Madridu Priče iz djetinjstva, koje 2023. HNV objavljuje kao II, fototipsko izdanje, te zatim 1969. romansiranim životopisom tada bl. Nikole Tavelića U plamenu.

Knjiga je sastavljena od devet priča (možda bi bolje pristajao pojam Z. Gavrana „pripovijed“): Čempresi, Kiša, Masline, Rastanak, Dječji kralj, Učiteljica, Gospa od Zdravlja, ­Bijeg, Prvi snijeg. Na prvu će se uočiti njihova izrazita poetičnost, vidljiva već uvodnim rečenicama prve priče u opisu čempresa, tog gotovo neizostavnog motiva dalmatinskih pisaca (Dalmaciji Boka oduvijek pripada), opisom što diše istim onim nepatvorenim lirizmom kakav ćemo, primjerice, naći u Alfirevića, Vide i Gabrijela Cvitana ili u Nazorovoj priči Otac. Istodobno taj nježni opis kontrapunkt je tragici života što je već rano djetinjstvo osjeti u doživljajima prvih gubitaka i u prvim suočenjima s iskustvima dobra i zla. Takvo iskustvo - pogibija djevojčice s kojom se igrao – usjekao se kao mač boli u Brajnovićevu dušu, pa i nedužni čempresi postadoše doživotni spomen tuge i bola. No uz smrt uvijek dolazi život. Priča Kiša, nasuprot prvoj, svijetla je uspomena na čudesno ozdravljenje na smrt mu bolesna mlađega brata. U Maslini pak proživljena je prva spoznaja gubitka baštine, simbolizirane u posječenu stablu masline. Svaka sljedeća priča otkriva novi osjećaj i novo spoznanje svijeta, primjerice numinozno u Gospi od Zdravlja (crkvica iznad staroga grada Kotora) ili osjećaj nježna, još neoblikovana erosa u priči Učiteljica. I da se ne otkriva dalje, riječ je o tankoćutnim pričama tuge, gubitka i boli, iz kojih ipak, kao sunce što se svaki dan probija do mora i obala između visokih sivih bokeljskih litica, sjaji osjećaj radosti nad životom koji, unatoč svemu, ljepotom opstaje i traje. U iskušenju smo pomisliti da je upravo stoga kao mjesto izdanja knjige izabran Perast, iz kojega se kao iz nekog tajanstvenog ishodišta najbolje može doživjeti istina Alfirevićeva stiha „ljepotom iskonskom tu duh je okovan...“

Na kraju knjige stoji napomena „Cijena po primjerku: 1 američki dolar.“ Hrvatskoj kulturi Brajnović zacijelo vrijedi više od dolara. Stručnjacima će biti važan pod kroatističkim, kroatološkim, komparatističkim i komunikološkim vidikom. Mnogočim s tih točaka Brajnović je – fenomen! No iza ili, točnije, iznad svega trajno ostaje Brajnović čovjek, otkriven u pjesmama i pričama. Ali nećemo u njima naći samo njega. Izvučene poput bistre vode iz bunara uspomena, Priče iz djetinjstva nježna su, kadšto krhka, no duboka i ozbiljna proza u kojoj ćemo na kraju pronaći i – sebe.

A Brajnović? Tijelom u dalekoj zemlji, duhom živi po ljudima koji čuvaju istinsku dušu divne Boke…