Sva beščašća rata

Miljenko Jergović o svojoj novoj knjizi – koja je, sudeći prema prvim kritičkim tekstovima i intervjuima, shvaćena kao zbirka crtica, kratke proze o ljudima u ratu, kao zbirka kratkih priča, kao roman – među ostalim kaže: „Rat je, prije svega, cjeloviti tekst, načinjen od fragmenata, to jest od mahom zaokruženih, vrlo kratkih narativnih cjelina. Sve se zbiva u jednom ratu, unutar jedne zajednice pod vojnom opsadom.“ U jednom drugom intervjuu autor pak napominje da bi nekoga na krivi trag moglo navesti to što je već prije pisao o ratovima iz devedesetih, ili o ratovima iz 1941. i 1914, ali rezolutno zaključuje da Rat nema nikakve veze s tim njegovim knjigama, a ni s tim ratovima.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2024.

Što, zapravo, nije sasvim točno, jer i sam pisac veli da ima, „kao i mnogi ljudi, prilično bogato iskustvo nekog stvarnog rata i neke stvarne opsade grada“, ali i odmah dodaje kako je „Rat istovremeno Art“ i da ga ta riječ samo u tom smislu u Ratu zanima. Smatra također da je Rat knjiga „bez formalnih i žanrovskih poveznica s nečim što se danas piše i što bi možda moglo biti trend ili moda, kao i bez jasnog odnosa sa stvarnošću“. Na stražnjem dijelu omota knjige stoji još jedna zanimljiva napomena: „Ovo nije knjiga o bilo kojem od brojnih ratova koje smo doživjeli. Ovo uopće nije knjiga o ratu. Ovo je knjiga o gradu pod opsadom i o ljudima pod opsadom. Unutarnjom i vanjskom.“

Kad autor odriče svaku vezu Rata s „tim svojim knjigama“ – a pritom zacijelo misli na već klasične zbirke kratkih priča Sarajevski Marlboro (1994) i Trojica za Kartal (2022) – čini to oprezno, ali odlučno, svjestan da je želio i da je oblikovao neku drukčiju prozu od one u spomenutim knjigama. Vidi se taj oprez i po stanovitoj autorovoj suzdržanosti kada je riječ o klasificiranju novog teksta: na jednome mjestu veli kako je „Rat, u pokušaju, drevni ep“, ali se uglavnom služi neutralnim nazivom knjiga. Kaže da „nije siguran“ jesu li tu posrijedi crtice i kratke priče (a netko ih je pobrojao 117), koliko god i sam tvrdio kako su te njegove „vrlo kratke narativne cjeline“ uglavnom „zaokružene“, a ja bih dodao da su često i sjajno (uglavnom ironijski) poentirane, onako kako zahtijeva poetika te književne vrste. To što bismo mi uobičajeno nazvali crticom, kratkom pričom ili nekim drugim jednostavnim proznim oblikom, Jergović u ovoj knjizi naziva poglavljem, a „svako poglavlje može se čitati kao zasebna priča, ali se svaka priča dovršava tek u cjelini Rata“. Upravo zato pisac stalno ističe kako bi volio da se ta knjiga čita kao cjelina. I tu dolazimo do točke u kojoj se razjašnjava zašto je Rat (uvjetno, nazvao bih ga romanom labave strukture) tekst razlike u odnosu na Sarajevski Marlboro ili Trojicu za Kartal.

„Rat je pokušaj razlabavljivanja i razglavljivanja čvrstih formi“, sugerira pisac. Čitatelji će lako uočiti da u novoj Jergovićevoj knjizi nema nijednog osobnog imena, nema naziva grada koji neprijatelj stalno opsjeda, a ni bilo kakvog drugog toponima, nema imena zaraćenih naroda i država, nije precizirano vrijeme u kojem se radnja zbiva. Autor se udaljio od prepoznatljive zbilje, od „bilo kakvog realističnog obrasca“, pa se tako udaljio i od poetike kratkih priča u svojim prethodnim zbirkama. A opet se, postupkom izbjegavanja stvarnih imena i podataka, pred čitateljem ukazala sva destruktivnost i sav demonizam, sve zlo što ga proizvodi ratno stanje u svakom gradu u koji stigne, u svakom vremenu, svakom narodu i svakom pojedincu. Jergović u ovoj knjizi govori o dvjema vrstama zločina u opkoljenome gradu. Jedne, koje naziva dosadnima, uzastopnima i ponavljajućima, čine agresori svakodnevno pucajući iz svih oružja po gradu, rušeći zgrade i ubijajući ljude, a druge zločine, koje naziva mnogo živopisnijima, maštovitijima i krvavijima, čine ljudi u opkoljenome gradu. Jedan takav, koji je opisan u nekoliko uzastopnih poglavlja (Neprijateljska porodica, Dvije djevojčice, Kroničar, Pekar, Kroničar II), brutalna je, mračna priča o žrtvinoj želji da se što krvavije osveti svom krvniku, ali na način da se ne osvećuje krvniku osobno, nego nekom od njegovih nedužnih sunarodnjaka. Što su sunarodnjaci neviniji, to je osveta slađa.

U poglavlju Slijepac pripovijeda se o zločinu što se zbiva oko čovjeka koji je i prije rata vjerovao u Boga, a zatim i o nečemu što se zbiva u njemu. Zavapio je na svog Boga da mu uzme vid, i budući da je uistinu vjerovao, učas je ostao slijep. „Ali umjesto da ne vidi ništa, s unutrašnje strane njegova slijepog pogleda odigrava se pokolj koji je prethodno gledao dok je pokušavao da nas zaustavi. (…) njemu se, s unutrašnje strane očiju, neotklonjiva, do u bezbroj varijacija, nastavlja nesreća onog u što je posljednje gledao. Poludi, jer ne može ne vjerovati. Lud i sad vjeruje.“ A kakva je sudbina narodnoga junaka? Poginuo je na samome početku rata od zalutala metka, ali je ostao upamćen kao junak. Toliko se o njemu govorilo da se četvrtoga ratnog proljeća pojavio u gradu. No ljudi su prema njemu ubrzo postali zlovoljni, izbezumljeni i uplašeni, a on sve sličniji njima. Od njih se razlikovao samo po jednome: „Nije se prozlio, jer je na vrijeme poginuo.“

Svojom neobičnom imaginacijom Jergović je stvorio eksplozivno djelo.